Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 9

"Neka Mudri Gospodin, što vlada po svojoj volji, dodijeli svakome od nas ono što želi. Ja želim da mi dopadne snaga i izdržljivost da održim Ispravnost. To mi dodijeli, oj Odanosti, kao obilje nagrada i život Dobre Misli." (Yasna 30,1)

Ovaj dio Bilježaka najradije bih otvorila temom iz Odiseje 2001. u svemiru, tj. taktovima poeme Richarda Straussa „Tako je govorio Zaratustra“, ili arijom Sarastra iz Mozartove Čarobne frule, tajnovitim odjecima što su nas pratili na svakom koraku od Perzepolisa, preko grobnica kraljeva do Yazda.

Yazd je središte zajednice ove stare perzijske vjere koja se uspjela održati unatoč tisućama godina zatiranja, od helenizacije do islama.

Već je predvečerje kada ulazimo u vrt svetišta, Hrama vatre, što se bjelinom zrcali u vodi. Naime, zoroastrijci štuju četiri sveta elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, stoga uz svako svetište vatre ide i voda. 

Na početku bijaše Mudri Gospodin, Ahura Mazda, što stvori svijet kao dobar, u kozmičkoj borbi dobra i zla njemu se suprotstavi Ahriman, zao duh, demon. Otada na svijetu vlada borba između dobra i zla, a sam čovjek se može slobodnom voljom odlučiti za dobro, ili za zlo. Za posljednjeg suda dobri će biti nagrađeni ulaskom u „kuću pjesme“, zli kažnjeni vječnim ognjem. Sve zvuči poznato.

Tisuću dvjesto godina prije Krista ovdje nastaje nova slika boga, čovjeka i svijeta – iskonski ili pramonoteizam. Tvorac je prorok Zaratustra, Grci su ga zvali Zoroaster, a njegove sljedbenike zoroastrijci. Sveta knjiga im je Avesta. Imajući na umu njihovu sliku svijeta, moguće da korijene svih triju religija što ih nazivamo abrahamskim – židovstvo, kršćanstvo, islam – treba tražiti u tom prvom, iskonskom monoteizmu, tim više što je od 2. st. pr. Kr. bio proširen cijelim Perzijskim carstvom, djelovima Male Azije i današnje Srije. Naime, u 3. st. pr. Kr. dinastija Sasanida zoroastrizam proglašava državnom religijom.

Vrhovno božanstvo, Ahura Mazdu, nije se prikazivalo, za njega stoji svjetlost i živa vatra. Vjernici se mole okrenuti prema vatri, o kojoj brine svećenik. Hramova vatre u Iranu više nema mnogo, a nisu svi ni od iste važnosti. Ovaj u Yazdu je najvažniji budući da se u njemu čuva vatra koja neprekinuto gori tisuću i petsto godina.

Unutrašnjost hrama je jednostavna, oličena u bijelo, nema ničega osim uramljenih stihova iz Yasne, najvažnijeg dijela Aveste. Na zidu nastuprot ulaza staklo, a iza njega u golemoj posudi vatra, očišćujuća snaga, snaga istine. Imaju i svečanost posvećenu vatri, zovu je Sadeh, a slavi se pedeset dana uoči Noruza, iranske Nove godine, paljenjem krijesova, osobito u Yazdu, gdje živi velika zoroastrijska zajednica. Pitam se jesu li naši krijesovi, također nastali starom vjerom, indoeuropskim putovima također došli s ovih prostora. 

Faharvahar, simbol zoroastrizma. Nalazimo ga u suvenirnicama u Yazdu, kod grobova kraljeva i u Isfahanu imaju narukvice i prstenje ukrašeno njime. Na vrhu je lice u profilu, označava čovjeka. Ispod njega krila podijeljena na tri polja znače: misliti dobro, govoriti govoriti, činiti dobro. U donjem dijelu rep, također podijeljen na tri dijela, znači: misliti loše, govoriti loše, činiti loše. U središtu Fahavahara prsten, znak neprolazna duha. Od prstena prema dolje pružaju se dvije trake. Ona za čiste misli okrenuta je u budućnost, u smjeru gledanja čovjeka, druga je za loše misli, što ih valja napustiti, i gleda u suprotnom smjeru.

Nakon arapskog osvajanja Perzije mnogi su zoroastrijci iselili u Indiju i tamo danas čine uvaženu zajednicu. Nisu otišli silom, ali i "milom" ima svoje metode, po svoj prilici one svakovrsne diskriminacije. U Indiji se nazivaju Parsi, a jedna od istaknutih ličnost te zajednice svjetski je poznati dirigent Zubin Mehta. U Iranu danas živi oko dvadeset pet tisuća štovatelja Ahura Mazde, većina njih u Yazdu i Teheranu. Budući da zoroastrizam ne spada u abrahamske religije, po islamskom pravu bi se  njegove sljedbenike progonilo. Međutim, temeljem njihove uloge u gospodarstvu, financijama, medicini i znanosti zemlje, ustavom im se priznaje sloboda vjere.

Sutradan ujutro upućujemo se izvan grada, prema Kulama tišine. Dvije su Kule na toj lokaciji. Budući da su zoroastrijcima vatra, voda, zrak i zemlja sveti, vjera im brani onečistiti ih. Mrtve su pokapali tako da ih na vrhu Kula tišine izlažu pticama. U zemlju se pokapalo samo kosti. 1979. Reza Pahlavi Šah zabranio je Kule tišine, nakon čega ukapaju u grobove građene od cigle i betona.

Penjemo se na vrh kule, niži vrh. Moj sin i još nekoliko iz grupe odabrali su onaj viši. Stepenica do gore je bezbroj, vrlo su strme.

Pusto je i pomalo jezivo. Ipak smo se aranžirali za grupnu fotografiju. I krenuli putem dalje,
prema Isfahanu.

(nastavlja se)