Božica Jelušić | O čemu mislim na zraku

Kad sam vani, u prirodi, "na zraku", neusporedivo brže i točnije razmišljam o svemu, bilo da je riječ o vanjskom ili unutrašnjem svijetu. Šoderica, danas. Boje su blage, akvarelne, voda namreškana, kristalno čista, nebo poput atlasa. Labudovi kruže u svečanoj vrtnji, ili zaronivši vratom u vodu, uzdignuta zadka, traže večernji obrok. Plameni grm je čaroban, breze svileno šušketaju, glasom neke drage osobe, koja nas muči odsutnošću, kao što nikada nije bivajući nam blizu. To je Eminin sindrom. Nedohvatnost vodi u besmrtnost, kao u Šantićevoj pjesmi: "Samo me je jednom pogledala mrko, / I ne mari alčak, što za njome crko'?". Da ga je u baštu pustila, ni od čežnje i od pjesme ne bi bilo ništa! Znam ja to dobro, predobro.

Uglavnom, odlučujem nešto o estetici. Nema popusta za ono, što nije "puna mjera". Pjesma ili tekst koji ne razumijem i nema poatu, uopće nema prolaza. Zapleteno mudrovanje, autoreferencijalno (jasno samo autoru) nategnuto i zamorno, samo mi nateže živce i troši vrijeme. Stvari bez ritma, bez invencije, plošni sentimentalizam, diletanstsko "paljetkovanje " općih mjesta, neće mi više nikada pokvariti sat ni dan. Gdje nema iskrenosti i makar elementarne emocije, neću se zadržavati čitajući. I ako nije oplemenjeno začinom talenta, ja ću reći da nije, ma kakve posljedice bile. Bolje nego da podgrijavamo zablude i iluzije, poput stvrdnute palente, bez kapi ulja ili masti da joj dade okus, jestivost.

Jezero, šuma, nebo, mozaici svjetla, šareni šljunak, i sjene i tepih od otpala lišća, ne trebaju potvrde. Lijepi su jer su lijepi, savršeni i neponvljivi. Dan posvećen njima oplemenjuje dušu i ta pročitana stranica u knjizi Prirode, vrijedi kao golema biblioteka nekoga Nobelovca, u koju nam je njegovom dobrotom i danas bilo dopušteno zaviriti. Hvala mu.

F