Lucijana Živković | Moj prijatelj Čupo

Zvali smo ga Čupo, ali nije bio pas. Kosa poput vranina krila obavijala je njegovu pravilno oblikovanu glavu. Samo na njezinu vrhu stršao je jedan čuperak koji mu je priskrbio ovaj nadimak. Ispočetka mu je bio mrzak i stalno se pokušavao obraniti od njega tvrdeći da je čuperak rezultat spavanja i oštre, neukrotive kose. No uzalud su bila sva objašnjenja, tako da je, i sam prigrlivši taj nadimak, na kraju odustao. Svi smo ga znali po nadimku, a na njega se i on odazivao.

Bio mi je prijatelj u ranim godinama kada smo se obojica formirali kao ljudi. Dok sam ja živio u stabilnoj obitelji, Čupina je bila sve, samo ne stabilna. Rekao bih da je dominantna osobina njihova ponašanja pa tako i odgoja djece bila stihija. Nitko ni s kim nije bio u jačoj vezi, a svatko od njih – od roditelja do djece držao  po principa radim što hoću dok ide. U takvim prilikama škola je bila za svu djecu, a bilo ih je četvero, proizvoljna odluka. Iako inteligentan, Čupo se priklonio tom ponašanju, bar onda kada mu je to odgovaralo. Zbog mnogih izostanaka pokupio je samo ono znanje koje ga je zanimalo, dok su mnogi predmeti ostali potpuno nedirnuti njegovim interesima i učenjem. Nije to bio recept za uspjeh jer na kraju, bez roditeljskog nadzora, jedva da je završio obvezno osnovno obrazovanje. Izbjegavši stegu srednje škole u početku je bio radostan,  slobodno odlazio na pecanje ili u prirodu želeći pobjeći od sve burnijih kućnih svađa roditelja obuzetih sebičnom brigom da održe bar minimum svoga nevaljalog  braka. Ostala starija djeca rasula su se po inozemstvu i Čupo je bio sam. Zaplivavši nemirnim vodama adolescencije koristio je tu roditeljsku nebrigu: slobodno je odlazio  dolazio kući kada je htio dok smo mi imali strogo određene sate do kada smo smjeli biti vani. Imao je i često mijenjao najbolje djevojke, ponašao se kao da je stariji bar deset godina od nas. Lišen osjećaja da svojim ponašanjem možda i vrijeđa nekoga lako je sklapao nove veze, ostavljao ucviljene djevojke, ali nije bio pokvarena duša.

Ali čekala ga je budućnost na koju nije računao. Da u životu treba raditi i zarađivati  da bi opstao, shvatio je tek kada mu je umro otac, a majka ostala s malim primanjima jedva dostatnim za sebe. Tada je Čupo, izgubivši izvor novca, morao krenuti  svojim putem, ali kamo, kad nije znao ništa raditi?

Ja sam već počeo raditi u ugostiteljstvu i predlagao da mi se pridruži. Sezone na moru znale su biti unosne za mladiće, no njemu se to nije sviđalo. Previše posla za malo novca, rekao bi. Pomislio sam – kao da ima puno izbora, ovako bez škole.

Ali on je izabrao inozemstvo. Ne znam koju zemlju : Austriju, Njemačku ili Švicarsku, a ja sam se pitao kako će tamo kad nije nikada radio niti što zna raditi.  Izgleda da je u Čupinom slučaju trebalo imati samo dobru volju u tom svijetu tako različitom od našega pa ti je sve otvoreno. A Čupi je baš nedostajala ta volja za radom i nije mi bilo jasno kako on funkcionira u  zemlji gdje se  cijeni samo dobar radnik dok ljenčina propada.

Nakon godina koje namjerno ne brojim, već sam imao obitelj te postao suvlasnikom kafića u kojem sam na početku radio, jedne večeri ugledam poznati lik – Čupo na ulazu kafića, kasno uvečer. Nije se mnogo promijenio: privlačne vanjštine, elegantno odjeven po najnovijoj modi, veseo i živahan.  Kad me ugleda, požuri me pozdraviti i srdačno me zagrli, što me, moram priznati iznenadilo. Nakon razmjene uobičajenih gdje si? kako si? kad si stigao? Sjednem s njim za stol do ulaza u privatne prostorije i ponudivši mu piće zagledam se pomnije u njega. Dok je ispijao prve gutljaje piva, ja stišam glasnu muziku da se bar možemo čuti. Kad sam ponovo sjeo za stol, on me pogleda i nasmiješi se. Pitam ga što je smiješno, a on odgovori da me sigurno muči pitanje kako je on onakav ljenčina uspio u zemlji gdje vlada kult rada i reda. A evo ga tu, u najboljem izdanju, novi auto pred kafićem, vidljivo luksuzna odjeća. Nisam mogao opovrgnuti njegove riječi i potvrdio sam svoje dileme u vezi s njegovim uspjehom. On samo tajanstveno podigne punu čašu kao da mi nazdravlja, ali u tom trenutku stolu priđe nekoliko starih zajedničkih znanaca s pitanjima gdje je i kako je. On je odgovarao lakonski kratko i pozitivno, kako danas kažu mladi sve pet. Odgovore je potvrđivala njegova pojava i nitko nije pomislio da laže. Jer vidno se razlikovao od svih nas.

Bila je to večer nostalgije i sjećanja potpomognutih s dosta alkohola, a kako se kafić praznio, imao sam sve jaču potrebu da od starog prijatelja saznam tajnu njegova uspjeha. Pun novčanik koji sam vidio kada je počastio cijeli kafić, odjeća, stil i automobil vani na parkiralištu zagolicali su moju maštu i na trenutak sam pomislio da bih se i ja kao Čupo, mogao uspjeti  obogatiti. Samo da znam kako i gdje. A Čupo, kao da mi je pročitao misli namjesti se dublje u sjedeću garnituru  u jednom separeu, kamo smo se povukli i počne svoju priču.

Sjećaš se, obratio mi se dok mu se na licu pojavio zagonetan izraz , kako sam otišao odavde? Znao sam da tu za mene nije bilo perspektive. Nisam se bojao novina, niti nepoznatog jer je sve moralo biti bolje od ovoga što sam tu imao. I šta da ti kažem o svemu tome? Kao prijatelju, priznat ću ti da sam sve što imama „zaradio“ bez mnogo  rada, snalazio se kako sam znao. Jer tamo ti nema ljenčarenja: ili radiš ili te nema. Bio sam i na baušteli i na drugim fizičkim poslovima, ali ne dugo. Nije to za mene. A onda se ukazala prilika da s nekim tipovima odavde iz okolice, kojima se nije dalo znojiti za tuđi interes, obavim nekoliko poslova. Istina, na rubu zakona, ali unosnih. Uostalom, tamo ti je kapitalizam; bogati se bogate na račun radnika i sirotinje pa nije velika šteta ako i ti njima nešto oduzmeš. Ne boj se, neće im faliti.  Bilo je to njegovo mišljenje koje mi se učinilo prikladnim kao opravdanje njegovih postupaka. I dok sam ga slušao, postane mi nekako neugodno, ali on nastavi bez ustručavanja:

Uglavnom su dečki nabavljali odjeću iz velikih robnih centara u kojima su vladale gužve. Zaštita je tu u gabuli zbog mnoštva kupaca, kontrola je gotovo nemoguća. U stvari, olakšan je „rad“ onima spretnijima. A ovo moje društvance bogme je znalo krasti, vjeruj mi. Moram priznati da sam kod njih bio kao šegrt; naučio osnove posla. A u svemu mi je pomagao i izgled. Kažu da imam pošteno lice, a i sviđam se ženama pa me niti trgovkinje nisu doživljavale kao lopova. Znaš, neka ovo ostane među nama, podsjetio me, a nije trebao. Komu bih se ja usudio pričati ovo što sam od Čupe upravo čuo. 

I tako s vremenom, nastavio je, ja sam se osamostalio: u početku sam nastavio s njima, a ponekad bih se i sam okušao u nekom manjem  “posliću“. Da ne budemo konkurencija, preselio sam se u veći grad s više mogućnosti i tako nestao s vidika starom društvu. Čuo sam kasnije da su ih uhvatili jer su bili praćeni. Kao da sam znao na vrijeme izaći iz biznisa.

U velikom se gradu začas izgubiš. Tako je bilo na početku. Uzimao sam uglavnom torbice, odjeću i luksuznu robu; parfeme, kozmetiku i sve što se dade dobro unovčiti. Tu sam se i oženio, a žena mi je pomagala u prodaji robe. Da je samo vidiš! Uvijek odjevena po posljednjoj modi, a prijateljice kupuju po jeftinijim cijenama. Zato i ne pitaju otkuda roba dolazi. Novac samo pritječe. Istina, zaštite u trgovinama sve su bolje, ali uvijek se nađe način.

On otpije gutljaj piva i pogleda me pa vidjevši moje začuđeno lice opet počne s opravdanjima.

Ti misliš da sam ja neki veliki kriminalac ? Šta ja to kradem? Ženske gaće i cipele.! Pa veći kriminalci sjede u foteljama i prave se gospoda dok im kroz ruke prolaze milioni uglavnom tuđega novca. 

Glas mu je već bio ljutit i morao sam ga umiriti: ne trebaš se opravdavati, bar ne meni. Svatko neka odgovara za svoje postupke i životne odabire. Ja nisam tu da te osuđujem. Znaš me. Inače mi ne bi ništa od toga rekao, zar ne?

 Nadam se das sam bi uvjerljiv iako baš nisam govorio istinu. Prezirao sam kriminal bilo koje vrste jer sam tako odgojen. Ali to nisam mogao reći Čupi, prijatelju iz djetinjstva koji je za mene još uvijek bio onaj lik s kojim sam dane provodio na pecanju, noći u disko klubovima, partijao s curama kao tinejdžer, a ne neki tamo kriminalac. 

Nakon toga tema kao da je zamrla i Čupo se, pogledavši na sat, oprostio od mene s informacijom da sutra mora ići. Posao čeka, treba živjeti, objasnio je gotovo ražalošćen. Kada se digao od stola i potapšao me po ramenu, meni je odjednom postalo krivo što se nismo više puta sastali ili čak otišli na naše mjesto za ribolov. Istovremeno me uplašila slutnja da ga više neću vidjeti, da je ovo naš posljednji susret. Pamtim ga kako nakon snažnog stiska naših ruku odlazi van u noć i kako su odjednom bila pogrbljena njegova leđa, a ni čuperka više nije bilo na njegovoj izbrijanoj glavi.

Nekoliko mjeseci nakon našega susreta saznao sam da su ga uhvatili u jednom luksuznom butiku u Njemačkoj gdje je pokušao otuđiti skupe parfeme. Nakon suđenja odrobijao je dvije godine, a po izlasku iz zatvora, prognan je iz zemlje. Ali niti nakon toga nije se vratio u domovinu. Valjda se nije htio izložiti kritici javnosti koja ga je doživljavala uspješnim biznismenom. Samo sam ja znao tko je Čupo: moj prijatelj iz djetinjstva i ne baš uspješan lopov.