Zoran Hercigonja | Zaboravljeni tkalci kutlure i književnosti

(PREŠUTNI ODNOS PROŠLOG I SADAŠNJEG)

***

Kažu da književnik umire drugi put onda kada budu zaboravljena njegova djela. To je ona konačna smrt, ona koja nastupa nakon biološke – smrt u sjećanju, u kulturi i u vremenu. Moderno doba donosi mnoštvo novih autora i novih naslova, novih svjetova oblikovanih književnim djelima i imaginacijom njihovih stvaratelja. Rađaju se novi književni glasovi koje čitateljska publika slijedi, čita i kojima vjeruje. U tim novim naslovima pronalaze se utjeha, perspektiva i zadovoljenje potreba zahtjevne publike novoga stoljeća.

Možda se čini kako književnici uvijek pišu za svoje vrijeme, za trenutak kojemu pripadaju ili za razdoblje koje je oblikovala određena ideologija, društveni poredak i tadašnje ljudsko poimanje svijeta. Novi autori i njihova djela doista oblikuju novi kanon, nudeći aktualnosti koje pobuđuju pozornost čitatelja, hrane njihova očekivanja i kratkotrajna oduševljenja. Mnogi naslovi obećavaju mnogo i gotovo proročanski bude osjećaj da se upravo u njima skriva odgovor na pitanja suvremenoga čovjeka.

No današnji čitateljski kanon prečesto zanemaruje mogućnosti i svjetove starijih, gotovo zaboravljenih djela koja su prethodila suvremenoj književnoj sceni. Svako vrijeme donosi svoje autore i svako razdoblje izdvaja one koje smatra najboljima i najutjecajnijima. Ali što je s nostalgijom? Što je s autorima koji su stvorili preduvjete upravo za ove današnje perspektive i mogućnosti? Trebamo li njihovu stvarnost prepustiti zaboravu ili je zatvoriti u prostor izoliranoga kanona koji više nitko ni ne spominje?

Sve te literarne pomrčine, promatrane iz perspektive današnje visoke književnosti, pripadaju jednom vremenu i jednoj vremenskoj linearnosti iz koje su niknuli mladi autori i njihove književne scene. Nema sadašnjosti bez prošlosti, koliko god to bilo neugodno slušati ili teško prihvatiti.

Prošlo vrijeme nikada nije doista prošlo. Ono nije nestalo u linearnom protjecanju vremena, kao što nisu nestali ni događaji, njihove misli, njihova djela ni njihove inlibracije – književna utjelovljenja ljudskih iskustava, emocija i eskapizama. Sve to ostaje utisnuto u sadašnjost i nastavlja djelovati kroz njezine nevidljive utjecaje.

To što mladi naraštaji više nisu navikli slušati glasove svojih arhetipskih autora ne znači da oni više ne postoje niti da ih treba trajno pospremiti na prašnjave police knjižnica. Moderno vrijeme olako poseže za frazom: „To je passé.“ Kao da je dovoljno proglasiti neko djelo zastarjelim pa da ono izgubi svoju vrijednost. Kao da stara književnost više nema što reći novome vremenu.

A zapravo nema staroga i novoga vremena. Postoji samo čovjek i njegov način razumijevanja svijeta. Tko želi razumjeti vlastitu kulturu i vlastito podrijetlo, mora posegnuti i za starim naslovima. Možda je svijet onima koji tek dolaze postao pretijesan i prebrz, možda im se čini da su drevni autori ostali daleko iza njih, ali nema stvaralačke scene bez arhetipa književnosti. Da bi se otvorila nova vrata, prethodna moraju postojati. Generacijski gledano, ne postoji nulta točka.

Možda su i same postavke modernizma danas nejasne kada govorimo o njegovu završetku, jer njegovi dugi prsti još uvijek posežu za našim vremenom, premda je ono odavno preraslo izvorno razumijevanje toga pokreta. Ipak, valja se prisjetiti da su i modernisti, koliko god bili skloni nihilizmu i rušenju dotadašnjih vrijednosti, svoje svjetove gradili na stupovima tradicije i arhetipa. Nitko ne stvara iz praznine.

Nijedna generacija, ma koliko nihilistički bila nastrojena, ne može stvarati a da prethodno nije bila zaražena i oplemenjena arhetipskim djelima davnih vremena. Zaboravljena su samo na površini. U njihovoj nutrini i dalje pulsira književni život iz kojega se hrane svi kasniji naraštaji. Nasljeđe autora gurnutih u drugi plan ne može izblijedjeti jer su upravo oni odredili duhovne koordinate našega jezika i kulture. Naučili su nas poštovati pisanu riječ, učili nas pismenosti duha i intenzitetu književnog iskustva. Oni mogu biti privremeno odloženi na police, ali nikada ne mogu biti izbrisani.

Zato postoji potreba za rehabilitacijom njihovih djela. Ne iz puke nostalgije, nego zato da osvježe svijet koji je zapeo između lamentirajuće poezije trenutka i poroznih tračeva suvremene proze. Zaboravljeni autori riznice su bogatstva jednoga vremena koje je prethodilo zametku modernoga književnog stvaralaštva.

Današnji kanon počiva na nevidljivoj prošlosti koju se sve rjeđe usuđujemo spomenuti, kao da bi priznavanje njezina utjecaja umanjilo stvaralački integritet suvremenih autora ili narušilo ukus moderne čitateljske publike. A istina je upravo suprotna. Nema sadašnjosti bez prošlosti, nema naslova bez prednaslova, nema književnosti bez njezinih temelja.

Suptilno ruho suvremenoga književnog šarenila satkano je na starim tkalačkim stanovima, u vremenima kada smo još vjerovali riječi kao utočištu i kada smo se grijali uz tihi šapat onih drevnih, nezaboravljenih tkalaca kulture i književnosti.