Željko Maljevac | Redovito sudjeluje na književnim događajima kulturnih društava Sisačko-moslavačke županije

Željko Maljevac (1962.), novinar i književnik iz Siska.

Do sada je objavio knjige: Željko Maljevac i Marjan Gašljević, "Zapisi s Banovine 1990.-1991.-1995.", Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2009.; roman "Rođen u incestu", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2019.; slikovnicu (Gordana Sedmak Jednačak i Željko Maljevac) "Dvije pahuljice: Lori i Dori", vlastito izdanje, 2019.; zbirku pjesama "Sisački (ru)let", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2021. (Ministarstvo kulture i medija otkupilo ju je 2022. za 123 knjižnice u Hrvatskoj); te zbirku pjesama "Nisam htio biti pjesnik", Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, 2024.

Redovito sudjeluje na književnim događajima: Stihovnicima Siska Ogranka Matice hrvatske, Književnom kompasu Ogranka DHK Sisačko-moslavačke županije, Zalogaju poezije Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture Sisak, Kvirinovim poetskim susretima u Sisku, pjesničkom susretu "Rijeka, šuma, nebo" u Piljenicama, i drugima.

Pjesme su mu objavljene u časopisu "Riječi" (Sisak), raznim književnim zbornicima, "Hrvatskom glasniku" u Mađarskoj, na portalu Booke.hr, i drugdje.

U mirovini je od prosinca 2024. godine. Redovni je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

ČISTAČI NEZRELIH SNOVA

Za čuvare skrivenih grobova

Nedosanjanih snova,

Sada negdje u magli očiju

Svakodnevnog jada,

Tu negdje u predgrađu izgubljene duše,

Gdje čeznutljivo spajaju se i grešno blude
Dan i noć,

Tuga i sreća,

Dobro i zlo,

Sneno i ponizno, mrači se, spušta se mrak.

I ti vidiš tu sliku umivene prirode

kao neminovnu stvarnost,

Nepobitnu činjenicu;

Mrači se pa što onda,

Uvijek se u ovo doba godine smrkava,

Uvijek se mrači!

Što ima čudno,

Što ima posebno,

Što ima lijepo u tome?

A meni se izdajnički čini,

Kao da maštam poput zaigranog dječaka

Što raduje se prvoj pohvali, poljupcu, suzi,

Kako se jedan mali, slatki, plavi oblačić

Što je k'o skitnica lunjao i lunjao

Tim cvjetnim njivama

Kojima je jučerašnji led slomio pupoljke

I posvuda ih razbacao,

Poput magličaste mreže spustio

U paunaste krošnje kestena u parku

Pokraj mog stana

Jer je našao sigurno mjesto

Gdje može zanoćiti i zaspati

U ljepoti tople svibanjske noći

U kojoj se posljednji putnici

Opraštaju od proljeća

I ulaze u odaje nadolazećeg ljeta.

Iako mrak sve više prekriva šumu

Pred mojim radoznalim očima,

Vidim divlju, crvenu ružu

Kako se sramežljivo skuplja,

I njene prpošne latice savijaju se

Bliže jedna drugoj,

K'o neodvojive sestrice blizanke,

Da zanoće i sretno zaspu

Jer su pčelama dale slatki nektar
I nekog usrećile

Svojim peludom,

Svojim opojnim mirisom žudnje.

Što je to što ti ne gledaš, a vidiš,

A ja gledam, a ne vidim?

Što je to što ti osjećaš,

A ne čujem ti dušu,

Ja ne osjećam,

A duša mi je plesa ljubavi željna?

Tako noćas razgovaraju moja svijest

I moja podsvijest,

K'o maćeha koju moraš trpjeti,

A ne moraš, ne moraš voljeti,

I nevoljeni posinak,

Kojeg ne možeš zanemariti,

Ni odbaciti.

Dok svi snivaju

Snovima smrtnika

I smišljaju izgovore za nepotrebne laži,

Suvišne grijehe, zablude i snove,

U carstvu kmice

Nevidljive niti pletu maleni

Čistači nezrelih snova,

Maksimalno koriste svoje vrijeme Dok se ne razdani.