Željko Maljevac | Kupska sirene

Na proljetnom suncu

Primamljive, ali varljive nade,

Opijena zelenom čarolijom Odre

Koja joj je donijela miris brkova somova 

Što drijemaju u dubokom mulju, 

Ona se, ona se samo... kupa... 

Kao besramna, prelijepa

Naga ljepotica 

I srebri

Kao najljepši i najsjajniji lančić

Na vratu prekrasne gospođe

Raštrkane, rasute kose

I uživa,

Baš uživa u tome. 

I prkosi. 

I polako teče,

Teče

I svima govori:

Hoće mi se, može mi se,

Što mi možete?!

Tekla sam prije,

Tečem sada

I sutra ću tuda teći

Kroz ovaj grad

Što Sisak ga zovu!

Čuje se zvuk meljave mlina vremena,

Sudaraju se mačevi i koplja

Nekih drevnih ljudi

Što su se pogibeljno borili

Za taj prekrasni komad zemlje

Koji liči na tortu prelivenu

Ljepotom ljubavi

I ljubavlju ljepote.

Matoš se nalakćeno sunča

I upija prve jače sunčeve zrake,

Skuplja snagu

Za Dan poezije

I prvi dan proljeća.

A Slavo,

Stari profesor ne vjeruje očima

Što niče na mjestu

Bivšeg Doma JNA,

Doma sindikata,

Na mjestu omiljenog kafića „Loyd”

U koji je zalazio svakog dana.

I Veberove vrane zašutjele su pred 

Ljepotom Kupe.

A Kupa srebri

Kao svako srebro koje se

Godinama glanca.

Što bi Sisak bio bez svoje ljepotice,

Bez svoje Kupe?

Bio bi samo srednjoeuropska varoš

Bez srca i duše!

Samo Kupa.

Bilo gdje.

A ona je pak sisačka Kupa

Koja se srebri, inati, ljubi obale. 

I mirno, sretno teče

Kroz centar grada

Prema Starom mostu

I ušću,

Mlada, lijepa,

Poželjna, premila,

na proljetnom suncu se kupa.

I srebri, srebri, srebri... 

I teče, teče, teče... 

U zagrljaj starijoj sestri Savi, 

I obje na ušću posrebre, 

Spojene ljubavlju 

Što Sisak se zove...