Ruža Zubac-Ištuk | I pjesma kasni

Na rubu (ne)zrele ćutilnosti, pokraj izvora riječi,

zasjelo pjesnikovo htijenje i piše poeziju na licu 

nepoljubljenom ideologijama misli i začudnom snagom

priče o sinu razmetnome.  

Iz daleka dopire tiha balada s usana muze s(vodilje) 

i u zanosu mjeri dubinu izrečenoga. 

Muza je neuljudna u svojoj žudnji za mladošću.

Snagom omče dokida ljepotu metafora i pretvara ih u riznicu

izričaja bitnoga samom sebi.

 

Prošla su njezina vremena plodnosti u čednosti 

kada su je samodopadljivi umjetnici prizivali, čekali i čeznuli 

za prividnim nadahnućem iz njedara ohole kurtizane.

Pjesnik je izgubio tragove do ostvarenja sebe.

Ostali su osuđeni na sjenu života i htijenja u njemu, 

a proljeće opet kasni s cvjetanjem vatrometa u vrtu nadahnuća. 

I pjesma kasni.

Zapela je u bolnom rađanju riječi među mitovima o stvaranju svijeta,

a jezik, škrti mudrac, ne dopušta stihovima useliti u psalam mudrosti

bez spoznaje svetosti i dovršiti kulu babilonsku.

Pjesnikova ruka drhti.

U njoj vene žuti Narcisov cvijet, žedan sunovrat.

Uzalud traži izgubljeni ključ postojanja ljudske bîti,

godina neće biti plodna, pjesnik čita samo sebe.