Nina Vukadin | Odaja razbijenih instrumenata

Vrata škripe kao stari akordi

i ulazim u prostoriju

gdje zidovi odzvanjaju od tišine.

Unutra — stolovi, police, pod

pretrpani instrumentima

koji više ne mogu svirati.

Violine bez žica,

s vratovima iskrivljenim poput ranjenih ptica.

Klavir, raskliman, tipke razasute po podu

kao zubi u snu o propasti.

Bubanj bez membrane,

samo šuplja kost zvuka.

Trube upletene u vlastite cijevi,

kao da su se ugušile u vlastitom dahu.

Ipak, dok hodam među njima,

čuje se šapat.

Nije to svirka, nije to melodija,

nego nešto dublje:

odsutna glazba,

sjećanje na note koje su jednom drhtale

u zraku ove odaje.

Na pločici, zahrđaloj i napukloj,

jedva čitljivo piše:

Et in Arcadia ego.

Čak i u raju, ja sam — smrt.

Zastanem.

Ova prostorija je groblje instrumenata,

ali nije beživotna.

Iz svake pukotine izlazi dah prošlih skladbi,

nevidljiv, ali snažan,

kao da je sama tišina naučila svirati.

Prilazim klaviru,

spuštam ruku na razbijene tipke.

One ne reagiraju,

ali pod mojim dlanom osjetim

lagani titraj,

kao da se ispod drveta još skriva akord

koji čeka da ga netko oslobodi.

Shvaćam:

glazba ne pripada instrumentima,

oni su samo tijela koja je nose.

Kad se raspadnu,

glazba nastavlja živjeti u meni,

u uhu, u koži, u krvi.

Izlazim iz odaje

dok za mnom, u šutnji,

još dugo traje koncert

kojega nitko ne svira.