Mario Lobor | Tko je ubio vjevericu?

Inspektor Matija Jurić lagano je šetao Sesvetama, uživajući u ljetnom suncu. Brojni psi lutalice glasno su ga pozdravljali lajanjem i režanjem. Mlada veterinarka Ana Pavličić već je bila u svom dvorištu, i mazila bijelog mačka Mucimira. Čim je ugledala Matiju, pošla mu je otvoriti vrata.

- Dobar dan, gospođo. Ako nije problem, imam još par pitanja o onom...

- Da, naravno, ipak sam ja našla... uđite.

Prvi je put bio u njenoj kući. Natočila mu je sok od naranče. Mucimir ju je slijedio u stopu. Zavalio se na kuhinjsku klupicu i zadovoljno preo.

Ana uzdahne i sjedne za stol. - Kao veterinarku, ovo me fakat pogodilo, kužite... ta jadna vjeverica.

Matija kimne glavom. Otpije gutljaj soka, pa izvuče notes i olovku. - Naravno. Čujte, imamo neka nova saznanja, pa bih to htio raspraviti s vama... vi ste veterinarka, a i svjedokinja, na neki način. Naime, naš veterinar je izvršio obdukciju nad vjevericom... zapravo, to se zove nekropsija. I ustanovio je da nema opeklina, od baruta, oko rane. Također, nema izlazne rane. To znači da je vjeverica upucana iz daljine. Vidite, to me zbunjuje. Ako su počinitelji, recimo, neki klinci sa zračnom puškom, zakaj bi pucali na životinje iz daljine? A ako je to bio neki, ajmo reć, iskusan lik, neko ko mrzi životinje, zakaj bi pucal na vjevericu, kad po kvartu ima tolko pasa lutalica?

Ana se duboko zamisli. - Shvaćam... mislite da je bio zalutali metak?

Matija se namršti. - Možda, ali tu u blizini nema nikakvih većih šuma niti lovačkih područja, i policiji nije prijavljena nikakva pucnjava taj dan...

Ana otpije gutljaj soka. - Da, zanimljivo.

- Zbunjujuće - Matija ju ispravi. - Htio sam vas još pitati, ako nije problem... vi ste bili među par ljudi koji su našli tu jadnu vjevericu. I ti drugi svjedoci... rekli su da treba nazvati policiju, a vi ste odmah rekli da nemate mobitel.

- Da... zaboravila sam ga doma.

Matija ju je netremice promatrao. - Rekli ste da ste bili u šetnji, i slučajno naišli... malo je neobično ići u šetnju bez mobitela, jelda?

- Da, ali eto, bila sam malo rastresena, puno posla i tak... a ionako nisam planirala šetati daleko.

- Shvaćam. Hvala vam. Samo još jedna stvar... naravno, provjerili smo tko u Sesvetama ima registriranu zračnu pušku, i jedan od njih ima isto prezime kao vi. Pavličić. Josip Pavličić. Živi na drugom kraju kvarta.

Ana problijedi. Na to nije imala odgovor. Matija kao da se premišljao. Promatrao ju je sa sažaljenjem. Ali nastavio je.

- Posjetili smo ga. Nije nam dao pregledati pušku. A kada smo ga pitali za vas, rekao je da ste mu vi unuka. I rekao nam je, prilično strogo, da vas pustimo na miru. Sada, mi možemo zatražiti nalog... ili nam vi, opet, možete ponuditi objašnjenje.

Ana ga nemoćno pogleda. U očima joj zaiskre suze. - Ja volim životinje, veterinarka sam, ali ovi psi lutalice... posvuda su, i mačak mi se boji, kužite? A nemre stalno bit u kući. Žalila sam se, ali nikaj od toga. Pa sam posudila zračnicu od djeda. Da ih zaplašim. Tu srijedu, jedan pitbul je počeo režati na Mucimira... uzela sam zračnicu, htjela sam ispaliti hitac u zemlju, ali trzla sam se prerano, i ispalila sam u zrak. Sledila sam se. Brzo sam sakrila zračnicu u špajzu, i pošla u... izvidnicu po susjedstvu. Zaboravila sam mobitel doma. Bojala sam se da sam pogodila nekoga... a onda sam našla tu jadnu vjevericu.

Ana je plakala. - Bojala sam se priznati, izgubila bih posao, mrzili bi me... ali ja stvarno volim životinje, nisam namjerno, vi to razumijete, vjerujete mi, jelda?

Matija uzdahne. - Naravno, gospođo, sve razumijem. - Mucimir je i dalje drijemao i zadovoljno preo.