Jadranka Göttlicher | Živko

(Posvećeno mojem nespoznatom ujaku i svima u zametenim grobovima)

Dobio je plave oči u obitelji tamnih

I trebao je živjeti i trajati

Svugdje ga je bilo po brdima i rijekama

Slušao je šum vjetra i prštanje snijega

U cik drugog rata pozvalo tog zgodnog dečka

Na odsluženje vojnog roka

Pušku je nosio na ramenu kao svoje drvene skije

I bilo mu je veselo poravnavati krevet, cipele i pogled

Pucao je u metu kao na sajmu

Vječno pametni generali poslaše ročnike u rat

Kad se uozbiljio? Kad su plave oči zgasnule?

Poginuo je u krvavoj  bitki u planini domovine Bosne

Gdje je trebao živjeti i trajati

Svi su izginuli, svi, nema nikoga da kaže sestrama što je bilo

Ni gatara nije vidjela u kugli

Da Živko nije živ

Da leži pod hrastom, lišćem i gljivama

I da ga na kućnom pragu više ne čekaju

A čekale su ga i čekale i u novom ratu

       Sve dok su bile žive