Božica Jelušić | Podne i i za njega

 

Postoji jedna CLAUDELOVA drama "RAZDIOBA PODNEVA", koju veoma cijenim i često iz nje ponešto citiram. Budući da je Claudel pisac kršćanske inspiracije, sjetim ga se , refleksno, kad zazvoni podne s crkvenog zvonika, no u psihološkom kontekstu to nije uvijek najugodnije. Naime. često me obuzima bezrazložna ljutnja na samu sebe: prošlo je pola dan, a nisam ostvarila ništa vidljivo, nisam zapisala, nacrtala, razgovarala, uglavila i ugovorila, nisam raskrčila, očistila, priredila, potvrdila, isplanirala, nisam otišla, nisam završila. Uzalud trening, od mladosti, da se sve započeto ima privesti kraju, da se pjesme slažu u cikluse, proza u poglavlja, djeca u strukturirano vrijeme, dragi ljudi u kvotu pažnje i održavanja živih odnosa, problemi u grupe RJEŠIVO / NERJEŠIVO, a suze da idu u lakrimarij, koji ćemo sa sobom ponijeti, kad se zaputimo prema Nebeskoj porti.

Sve je zapravo provizorij. Ništa od toga ne može se dosljedno održati, sve je u spirali, pužnici, u podrhtavanju tla pod nogama, u stresu i u ruletu, jer s druge strane naših planova i zamisli stoje drugi ljudi, koji se ne moraju nužno uklapati u shemu, pa se tako i ponašaju. Bezbrojna dopodneva odlaze uludo, rastepu se kao pljeva na vjetru, zaglave u našim meandrima, razbiju se o tuđu lijenost, tvrdoglavost, opstrukciju, nepouzdanost, nepoštovanje zadane riječi i dogovora, ignoriranje hijerarhije. Bezbrojna jutra započinju tjeskobom, sileći nas da ekvilibriramo na užetu strpljenja, ne bismo li barem dio koncepta, svoje zamisli o uspješnom danu, dohvatili i realizirali. Idući prema večeri, dan ocjenjujemo uspješnim, polovičnim ili naprosto izgubljenim.

Ono što je bitno, jesu ciljevi i dometi. Netko reče: "Nemoj puno očekivati od života, ako si mu malo ponudio", no ogroman broj jedinki postupa suprotno. Ponude malu mjericu strasti, talenta, malo soli za posna građanska jela, a žele velike domete, da budu zapaženi, važni, voljeni, izdvojeni, u manjinskoj kvoti uspješnih, u izabranom društvu nezaobilaznih i nezaboravljenih. Umjetnost je možda jedno od najpreciznijih takvih zrcala. Kad se malo oblizne otrov i eliksir slave, pa se posustane, mnogo nevolja može iz toga proizaći. "Zasvirati , pa za pas zadjenuti", to ljudi zapravo i ne razumiju što jest i što znači. Svi bi blistali u sjaju podneva i u naponu snage, čak i onda, kad nemaju na čemu gorjeti. Zaboravlja se, međutim, da je slava "trajanje u bljesku" i po definiciji ne može dugo trajati. Jedino rad može biti konstanta, uz održavanje duha na najvišem spoznatom i dohvaćenom potencijalu.

Kako veli Rilke? "I svijest o žrtvovanju, kao zublja, davat će našim postupcima smjer". Daleko iza podneva, posve spokojno sjedim u vrtu, djelomice uništenom od suše, ali još dostatno zelenom. Znam što sam žrtvovala i što, obzirom na svoja ljeta, nikada više neću oprihodovati ni priskrbiti. No, otpuštam lako, sve sam to već imala, svuda sam bila, mnoge smo i mnogo voljeli, naša "tintena duša" obasiže pristojnu površinu u akrima i kvadratnim metrima, što bismo više htjeli? Pomalo mi je i dosadno vidjeti (predvidjeti) na koju se stranu ljudi opredjeljuju u paradigmi IMATI ILI BITI? Znam ja što su oni nespremni žrtvovati, kao što razumijem i čemu teže, klanjajući se svojim bogovima, na čijim oltarima ne gore moje svijeće. Rumunjska poslovica veli da ne možeš imati i kolač i groš u isti mah, A ipak, znojna šaka steže groš, a pohlepne oči gutaju kolač iza stakla. Ne ide, ne ide.

Uglavnom, prošlo je podne. Duboko u drugom poluvremenu, u svom trajnom međuvremenu, u pomalo bezbudućem vremenu, snalazim se kako znam i umijem, i orem svoju brazdu do kraja. Znam kome zvona zvone. Meni zvone.Podne i ono iza njega nose mi novi izazov.