Ruža Zubac-Ištuk | Čuvarica riječi

Tiha sam samozatajna čuvarica riječi, samoniklih, plahih,

nikad popisanih, u celofan umotanih, kupljenih ni prodanih.

 

Čuvam ih od sebe za sebe, priučenu tkalju snova u vjenčić stihova,

dok se riječi ne pretvore u izazovnu igru u mojim mislima. 

U igri postajem zanesena igračka vremena obuzeta nadahnućem. 

Nižu se riječi… Posvuda oko mene riječ do riječi… – i ja.

Dok ih bojažljivo zapisujem, u rukama mi bogatstvo svemira

u kojemu se čvrsto sjedinjuje ljudsko i božansko poimanje vremena.

Ljudsko priželjkuje zauvijek postojati i stvarati, božansko

predočiti svijetu ljepotu stvaranja, snagu i moć stvorenoga. 

Ne želim se oduprijeti kušnji – pišem, stvaram, riječima dušu otvaram,

ali ja nisam pjesnikinja, ja sam pjesnikova sjena.

Čuvarica sam zaljubljena u ljepotu i snagu riječi od dana

kada me majka prvi puta okupala u čistoj ikavici. 

I dok ih ljubim, samonikle, plahe, ponekad gorčinom uznemirene,  

bog ljubavi ljubi mene uz sitne zvuke gusala u krilu moga oca.