Onoj nepokorenoj Vesni u meni – koja još uvijek bdije.
Kao dar vlastitoj duši za sve samotne noći, prešućene boli
i vječni prkos koji ni hladno vrijeme ni zaborav ne mogu ugasiti.
Vesna Parun
Predugo stajah na vjetru epohe,
dok padahu stabla i mutne vode.
Kroz hladna me stakla tuđa lica motre,
tražeći požar u pepelu sjete.
Al’ nemir pod rebrima na pelin miriše,
i umorna ruka crnom tintom piše.
U čitanke me skriše, u tihu osamu,
dok lažna svjetla vani glume zoru.
Ne boj se, ptico u krletki od ljeta,
nismo uzalud klesale stih protiv svijeta.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.