Vjetar s prosjaka, koji u parku na klupi leži, podiže novine i s njima kruži, a potom se vraća kao da ništa nije bilo, ne bojeći se da se sam sebi više neće svidjeti. Vrijeme slikam. Plitko je u koži. Na mom platnu postaje dublje i čim zamahne, od mene nema traga. Nestaju i djevojke u pothodnicima, a mi se svađamo sa susjedima. Treba procijediti svjetlo. Moramo misliti.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.