Božica Jelušić | Negdje ispod lišća

 

Svi bi htjeli proći kao nož kroz maslac,

I ljubavni jezik da nauče tečno.

Dok pod zemljom tiho raste kristal sraslac,

Na ljubljenom vratu što će sjati vječno.

Lakomislen prosjak sve hitro potroši,

I sav med poliže s krivog kažiprsta.

Tko tijaru* nosi, srca opustoši:

Nismo li i sami bili takva vrsta?

Kažu da nas nema, da je posve kasno,

Da na vrata kuca strašilo iz žita

Da žile pod panjom stenju poluglasno,

I od žeđi puca usna eremita.*

Ali ti ne vjeruj, živi se bez plana,

Nad svijetom je modra šatra razapeta.

Postoji ta klupa, postoji platana,

Gradski park i tuga pokrajinskog ljeta.

Samo tiho dođi, prstom me dotakni,

U zlatnu se bubu u trenu prometni.

Kao kos zazviždi, kao vrana grakni:

Negdje ispod lišća mi smo sasvim sretni.

___________________________________

tijara-stožasta kapa, kruna; eremit-pustinjak, isposnik