Blanka Will | Bez doma u vlastitom postojanju

(Emilu Cioranu)


Ispunjena sam odsutnošću
ne prazninom
praznina je previše nježna riječ.
odsutnost je ono što ostane
kad se sve već povuklo,
sjena nečega
što je nekoć imalo pravo biti

(ne nestajemo smrću,
nego trenutkom kada nema nikoga tko bi
mogao potvrditi da smo postojali)

možda je čovjek:
biće koje nastavlja
nakon što su mu iz ruku ispali
svi dokazi,
čemer duše golih zidova
iz kojih je sve iseljeno

bez doma u vlastitom postojanju
lutam kroz sebe
kao kroz grad bez svjetala,
među pročeljima
iza kojih više nitko ne diše
sjećanja su izgubila lik,
riječi se raspale u prah,
a ime koje izgovaram
ne nosi jeka.
(ni bol više ne traje, i ona je odustala)

na kraju čovjek ne ostane bez svijeta -
svijet ostane bez čovjeka,
dok njegovo tijelo
tvrdoglavo
zauzima mjesto među živima.