Stanko Ivanković | Silikonski dječak s biciklom

I opet ja, noć i dužnost, koja će me, kako se čini, pratiti i na onome svijetu. – Razmišljao je Adam snalazeći se uvijek nekako na drugoj lokaciji. 

Prolazio je nisko ozidanim šetnicama koje su naglo skretale u raznim pravcima, nasute šljunkom što mu je šuškajući škripao pod nogama. – Meni kao da su suđeni slični prostori i vrijeme.

Hodeći spomenutim puteljcima koje su, tu i tamo, nakon iznenadnih skretanja pod pravim kutom, ukrašavali grmovi nečega što nije bilo moguće raspoznati u tihom mraku,  difuzno je svjetlo uličnih lampi velegrada, usred kojega je kao nekim nadrealnim naumom bilo smješteno ovo zagonetno i istiha odbojno mjesto, donekle objašnjavalo njegov oblik i razlog.

Sporo koračajući slušao je šuškanje pješčane podloge pod službenim gumiđon-cipelama i pokušavao, sve  na polutamu naviknutijim očima, raspoznati mjesto. Ubrzo mu  postade jasno kamo je to raspoređen dežurati.

Zidić od na kant postavljenih i poredanih nepravilnih kamenih ploča, debljine kojih pola pedlja, nejednake veličine i grubo obrađenih, negdje je dosezao visinu od pola metra pa do svega sedamdesetak centimetara. Iza se sve češće nadrastajući ga pojavljivalo  spomenuto grmoliko žbunje, preko i između kog je konačno počeo razaznavati objekt što mu je dodijeljen na čuvanje.

Da su mi rekli što me zapalo, vjerojatno bih izmislio razlog zbog kojega večeras ne mogu prihvatiti radni zadatak. – Nadalje je razmišljao, gotovo naglas, šapćući sebi u bradu .

Iza raslinja, bliže i dalje u nepravilnom rasporedu, u oskudnom svjetlu ambijenta stao je razabirati kamene spomen-ploče, nadgrobne ukrase te pokoju skulpturu kojoj točan oblik nije mogao razaznati. Ono što ga se najviše dojmilo bile su veličine tih kamenih znamenja i nerazgovijetnih figura, išaranih dubokim sjenama. Shvaćajući, iako ne posve razumijevajući scenografiju, spas od iste je svako malo tražio na nedalekim pročeljima okolnih stambenih zgrada, koja su ga od spomenutog mjesta dijelila spletom, u ovo doba gotovo posve pustih, prometnica. Udaljeni semafori raskrižja bili su, uz daleki zvuk rijetkog automobilskog motora, sve što je ukazivalo na život. Kako je vrijeme sporo odmicalo, tako mu je potreba da odavde izađe tamo na ulicu postajala sve jača.

No, budući da se upravo zatekao u sredini te, zidićima i stazama ispresijecane neravne površine čudnog parka, trebao je prijeći još kojih pedesetak metara ravno, pa lijevo pored omanje građevine za koju nije znao što je, mada je podsjećala na kapelicu bez izdignutog dijela na kojemu je trebalo visjeti zvono, kadli mu se učini kao da čuje tih glas.

Dječji glas, kako mirno nešto odnekud govori.

Trgnuvši se uslijed čudne latentne jeze koju je u istom trenu osjetio, stao se osvrtati oko sebe. 

Glas je jednako nježno, ali sad razgovjetnije upućivao da dolazi tu, odnekud iz gotovo neposredne blizine. Nije vidio ništa ili nikoga tko je mogao proizvesti sličan zvuk, jer se unutar sebe još opirao mogućnosti da se radi, doista radi o ljudskom glasu, pa makar to bio i glas djeteta.

– Tu sam. Ovdje dolje.

Tek nakon još i ove zvučne manifestacije, zamalo da nije nagnuo u bijeg, preskačući nisku kamenu ogradu, jednu za drugom. Ali kao da ga je nešto, umjesto toga, prikovalo na mjestu. Povio se u struku prema sjenovitom kutku između starih kamenih ploča iz kojega je na slabo, ali ipak nekakvo svjetlo, stupio majušni, poluproziran, kao od silikona, stvor dječačića, što je jednom rukom pridržavao bicikl od istog materijala od kakvog je bio on sam.

– Što?

– Da... To sam ja.

– Ti? A tko si ti? Zapravo, š... što si ti?

– Dječak. Ja sam dječak. – mirno je i sabrano majušni lik, ne veći od pedlja i pol, gledajući ga odozdo pravo u oči, odgovarao ne više prestrašenom, koliko zbunjenom Adamu.

– Hm... A otkud ti ovdje? Što radiš ovdje sam? Što je... hm... kakvo je ovo mjesto? – sve staloženije i na koncu posve pribrano, kao da se radi o najobičnijem susretu sa stvarnim ljudskim, iako liliputanski malenim bićem, obraćao mu se i nadalje poluglasno.

– Kakav si to? Od čega si načinjen? Govoriš?

– Ja jesam, doista sam... Ti bi me trebao poznavati.

– Poznavati? Kakvo je ovo mjesto?– Ovo je obično dječje groblje.

– Dječje? – izbečivši se od čuda, Adam se uspravio, bacivši brz i letimičan pogled uokolo.

Na te riječi, sada se već posve na koljenima priklonjen tlu približio poluprozirnom živom stvoru i njegovu biciklu, dotaknuvši ga jagodicom kažiprsta, na što je pod njome osjetio mekoću stvarnog, podatnog, nježnog materijala. 

Iz džepa jakne je, posegnuvši instinktivno za njome, izvadio malu svjetiljku, njezinim snopom osvijetlivši figuru koja se micala i govorila.

U istom trenu prošao ga je neobjašnjiv osjećaj. Posegnuo je drugom rukom, nježno podigavši krhku priliku u razinu očiju, i s krajnjom, ali mirnom nevjericom prepoznao svoj vlastiti lik otprije pedesetak godina u tom biću što se mirno, i dalje oslonjeno na svoju dvokolicu, smjestilo na njegovoj ruci.

Dječak je još nešto govorio, njemu sad posve prepoznatljivim glasom i načinom. 

Slušao je taj nježni glas, nalik na žuborenje najfinijeg potočića, ne pitajući više ništa.

Uspravivši se nakon nekog vremena, prinio je dlan sa živim, kao iz bajke izronjenim obličjem, na dva pedlja svom licu, i pomno se, sve jasnije razabirući pojedinosti na njemu, ponovo nečim snažno prenuo. 

Nalazio se u svom uredskom stolcu, dok su oko njega treperili nadzorni ekrani, a iz dubine golemog prostora zgrade koju je čuvao sve jasnije je dopirao iritantni zvuk alarma.

Oprezno je ustao sa stolca, još se uvijek osvrćući oko sebe, tu, kako valjda ne bi povrijedio maločašnju živu figuricu iz sna...