Bog je stvorio cvijeće s naumom da ono pridrži klonulo sunce u trenucima kada mu dnevno breme postane preteško, te da u svoje nježne čaške uhvati suze neba kada tuga svoda preraste u kišu. Umočivši najtiši dah vjetra u rumenu svjetlost zore, On je zemaljsku koru oslikao nijemim alfabetom, tim tihim, treperavim osmijehom tla koji se prelijeva kroz raskošne, teške baršune grimizne, zlatne i ljubičaste boje.
U te je rascvjetane kaleže zaključao cjelokupni miris ljudskog sjećanja, pretvorivši ga u slatku, opojnu čežnju jasmina pod teškim plaštem ljetne noći i u čisto, netaknuto obećanje što ga u sebi nosi pupoljak proljetne ruže. Ti ponosni dragulji livada uzdižu svoje glave prema nebu, noseći krune od jutarnje rose s urođenom otmjenošću kraljeva koji umjesto dijamanata na glavi drže same kapi prolaznosti.
Svaka je latica zapravo rukom pisana poslanica milosti, šapnuta u uho usnuloj zemlji kao nježno, nečujno svjedočanstvo koje nas opominje da istinska snaga ne mora uvijek marširati uz grmljavinu i buku. Ponekad ta iskonska moć postojanja diše sasvim tiho, skrivena u bjelini samotnog ljiljana ili u žilavoj stabljici divljeg cvijeta koji je, unatoč svemu, preživio bijes oluje. U tom istom tihom dahu sklupčala se i prava ljubav, ona koja ne traži pozornicu ni glasne zakletve, već poput korijena u mraku strpljivo hrani sve ono što će sutra najljepše procvjetati. To je rascvjetani, pulsirajući dokaz da u prostranstvima svemira nismo prepušteni zaboravu, jer svaki divlji cvijet koji zaneseno pleše na nepreglednom, napuštenom polju predstavlja tajno ljubavno pismo Stvoritelja – ispisano upravo tamo gdje ljudsko oko nikada neće pogledati.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.