Sonja Smolec | Tišina dana

   

Dan se tiho osipa kao pijesak kroz prste,

svjetlo premješta po zidu sjene,

sati gaze korake tihe i čvrste,

čini se da sve stoji, a onda krene...

 

I sve utone u zida nijemu bjelinu,

dok vani svijet u svojoj žurbi gori

ja sklapam oči i slušam tišinu,

koja umjesto mene danas govori.

 

Neka prođe ovaj dan što se sporo vuče,

neka sjene preplave sve prazne kute;

u ovom miru nema više jučer,

dok sat tiho otkucava, čak i misli šute.