Ruža Zubac-Ištuk | Stvarala sam svoje priče

Nikada nisam naučila nadati se,

danas živjeti u sutrašnjim danima,

čekati da ožive nečije priče u mojoj stvarnosti – 

stvarala sam svoje i živjela u njima kruh svagdanji.

Sve moje želje morale su imati pokriće

makar me vjetar lomio u grančice,

kamen pucao na uzglavlju trpljenja, 

jutra umirala u naručju svitanja željna ganuća.

Svijet sam osvajala na prečac – i on mene,

godine utapala u dobro i loše iskustvo,

nikada pred zlatnim teletom nisam klanjala

iako me mamio lažni šum školjke u svoje dubine.

Sjećanjima nisam dopuštala da se udomaće

u mojoj sadašnjosti: ni onima što dušu na trenutak

omekšavaju, ni onima što truju već usporeni krvotok

isječcima iz grube prošlosti, ali…

Ponekad sami dođu da me nasmiju, rastuže, ukore – rijetko hvale.

Kažem im: „Idite, vaše vrijeme je prošlo, moje još traje, 

moram se pripremiti za neizvjesnost koju mi postojanje daje. 

Uostalom, od prošlosti i sjećanja se ne živi.“

 „U zabludi si“, kažu mi pokunjeno odlazeći.

„Iznenadila bi se kada bi znala koliko ih danas 

od sjećanja u prošlosti živi.“