Ne bojim se neizvjesnosti dalekih putovanja kojima pali anđeli
hodočaste po Zemlji tražeći istomišljenike i nasljednike,
ni dubokih voda jer i u njima se rađa i umire život,
niti nepredvidivih lavina otisnutih iz ljudske savjesti popraćenih pljeskom –
postale su svakodnevna ljudska opsesija,
ali zazirem od teških riječi i mudrih misli bez učinkovite primjene na dobrobit svijeta.
Zazirem i od neukrotivog ega puštenog niz mutnu maticu
da sruši starozavjetni hram u kojemu životare pravednost i milosrđe.
Klonim se lažnih lovorika na ljudskom čelu,
bezvrijednih kruna na ubogim kraljicama ljepote jer su dopustile
da im odmjeravaju tijelo i procjenjuju osobnost – bogatstvo Bogom darovano,
i izgubljenih ikona na modnim pistama prezasićenih glađu.
Mičem se od značaka i kojekakvih obilježja na reveru osobenjaka
s pomoću kojih se diče velikim domoljubljem i stranačkom pripadnošću,
a ljube samo sebe, i tebe – lažno iz koristoljublja.
Bježim od besmislenih i besramnih govora,
ispraznih obećanja ispred mikrofona i obmanutih govorima.
Bježim i od ljudi koji umjesto čista obraza nose naličje i naočigled ga
umivaju u čistoj suzi iz božjega oka.
A Bog je milostiv – šuti
kao da propituje slobodnu čovjekovu volju do sudnjega dana.
Predugo. Neću dočekati rasplet.
O, stari Prometeju, molim te, pošalji baklje nebeske vatre s Olimpa
(jer ovozemaljske su neučinkovite „običnim“ smrtnicima)
da dobrano pecnu dugačke prste svima koji danju kradu kruh nemoćnima,
a noću spaljuju dokaze i sve što je trudbenik stvorio krvavim žuljevima.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.