Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik"

(Ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Sličnosti

Vi, dragi čitatelji, znate da ja imam krasne prijatelje! I krasne prijateljice. Jedna je pisala o obitelji s fikusom. Druga je pisala o obitelji s cvijetom. U prvoj obitelji mama radi sve, baš sve. U drugoj obitelji mama samo slika. Sve ostalo mora obaviti netko drugi.

Ja mislim da nije dobro ni jedno ni drugo. Kućanske poslove bi nekako trebalo podijeliti.

– U pravu si. – kaže moja prijateljica Đurđica – Ali najvažnije je razumijevanje.

Moram se suglasiti sa Đurđicom. Ona je napisala onaj roman o cvijetu i o mami slikarici. Naslov romana je "Hanin dnevnik", a cvijet se zove Ćiro ili Ćiril. Mama tvrdi da joj je "za slikanje važna njegova pozitivna energija."

– Ali ni mama ni Ćiro nisu glavni u toj knjizi. – napominje moja prijateljica spisateljica.

Ona se preziva Stuhlreiter. To prezime je lakše izgovoriti nego napisati. Ali ni to sada nije najvažnije. Važno je da sam pročitala roman Đurđice Stuhlreiter "Hanin dnevnik". Svidjela mi se priča, a svidjeli su mi se i likovi.

Likovi

Dakle, mama je slikarica.

"– I to ne bilo kakva, nego poznata i priznata, molim lijepo.", tvrdi njezin stariji i omiljeniji sin.

Dok njezin suprug pojašnjava:

"– Zove se Marica, ali se odazivlje samo na Kaliopa jer to joj je umjetničko ime.

A o ostalome što mama radi, on kaže:

"– Djeco, zna li mama kako se koristi usisivač? Bi li joj tko mogao objasniti?"

No mama se također nadmudruje pozivajući djecu:

"– ...ali ti potpuno zapostavljaš svoju obitelj. – nastavlja ona – A mi bismo ti trebali biti važniji od tih suhoparnih brojki. Je li tako, djeco?"

Istina je da tata Tvrtko puno radi. Njega "živciraju na poslu, a kada stigne kući još mora kuhati i sve ostalo." Često sjedi za laptopom ili smiruje svađe. Leonardo, iako najmlađi, to najbolje shvaća.

"Gledam u tatu i bude mi ga pomalo žao. On bi da svi budu u pravu, sretni i zadovoljni pa pokušava svim silama izgladiti stvari."

Leonardo ide u četvrti razred i, naravno, ima vlastitih problema. 

"Mama je zaokupljena slikanjem, a tata računanjem. Kad to rade, niti koga vide niti čuju. Zato treba sjesti i čekati da se nešto dogodi i trgne ih iz tolike začaranosti. Zna to i Hana, moja velika sestra, koja me ipak ne želi ostaviti bez odgovora. 

– Mali, opet si ostao na dopunskoj. Znači, pala je još jed na jedinica iz matematike! 

Mene naglo spopadne kašalj. Kašljao sam toliko da se i Ćiro prestrašio. Da je mogao, pobjegao bi od mene, ali on je samo cvijet i ne može se ni pomaknuti iz svoje narančaste posude. Mora nas trpjeti takve kakvi jesmo i gledati kako je svako zadubljen u svoje misli pa onog drugog ne primjećuje." 

Ipak, najveće probleme ima Leonardova 15-godišnja sestra Hana. Iako on misli da je ona prava ljepotica: „Odmahnula je glavom, a u njezinoj lijepoj kosi kao da je zasjalo zlato i obasjalo sve nas.“ 

Hanina tajna

Hana više ne želi svirati violinu. No osim toga, ima još jednu tajnu, strašnu i strašno tešku.

"Odjednom me opet nešto zbombalo. Koloplet straha, sažaljenja i bijesa pogodio me ravno u trbuh. Udar je bio toliko snažan da sam se zamalo presavila od boli. Bila je oštra i tamna ta bol, kesila mi se svojim šiljastim zubima i pokušavala me sažvakati i ispljunuti.

Morala sam sjesti jer su mi i noge, i ruke, i čitavo tijelo, otkazivali poslušnost. Stubom na kojoj sam sjedila upravo je prolazio mrav vukući golemu mrvicu kruha. Gledala sam ga kako brza i osjetila da glad u meni opet buja. A da sam i otela mrvicu mravu, to ne bi značilo ništa. Ni brdo kruha, mesa i kolača ne bi značilo ništa ovoj zvijeri što se nadvila nad mene i tražila da je nahranim."

A to nije ono najgore. Svaki put kad se najede, Hana se silno kaje. Toliko da gurne prst u usta i sve povrati. Naravno, ona želi riješiti svoj problem.

"Upravo na internetu tražim ima li štogod novog o onome što me muči. Tako sam i doznala da se to kad se prejedeš pa zatim namjerno povraćaš jer se bojiš da ćeš se udebljati zove bulimija. S njom se borim otkako sam krenula u novu školu i trebala mnogo više učiti nego u osnovnoj te napokon shvatila da me violina ne zanima. Iako većinu toga već znam, uvijek se nadam da će se pojaviti i nešto novo te mi možda pomoći da nađem izlaz iz začaranog kruga u kojem sam se našla.

Po tko zna koji put čitam što piše o poremećajima hranjenja. Iako sam u početku mislila da se to događa samo meni, ubrzo sam doznala da nisam jedina. Što više - ima nas mnogo. Samo se bojimo o tome govoriti, nego se radije skrivamo na mjestima gdje nitko ne vidi što radimo nakon što se prejedemo. Kad se zatvaramo u kupaonice pa povraćamo, ostajemo same sa sobom. 

Prvi put sam gurnula prst u usta kako bih povratila ono što sam pojela nakon što me je mama neko vrijeme gledala kako jedem, a onda sumnjičavo primijetila:

"– Hana, mogla bi i prestati jesti. Zar se želiš udebljati?"

Mama je i prva s kojom je Hana pokušala. "Kao da se odjednom skupila" dok ju je molila za razgovor.

"– Eto ti tate! – uzvrati mama kao da se ništa nije promijenilo i da je pred njom i dalje stara Hana koja joj se neprestano suprotstavlja."

Jer mama nema vremena. Samo obećava da će se promijeniti čim prođe ova izložba".

Da, tata je tu. Zapravo on sam prvi počinje. Ali onda Hana gubi hrabrost.

"Kad je tata zagrli, po krene se i sjedne za kuhinjski stol, no brzo ustaje i odjuri iz stana".

Ne razgovara ni s braćom. "Imam, istina, dvojicu braće koje ovakve stvari ne zanimaju, jedan je stariji od mene i ne vidi ništa osim svojih motora, a drugi je klinac koji nema pojma ni o čemu."

Govori Ćirilu, premda zna da je uzalud.

"–Ćirile, smjesta reci gospodarici da želim s njom ozbiljno razgovarati. Izgleda da tebe jedinog sluša".

I tako, jednoga dana, Hana je odlučila sve zapisati.

"Ako ne mogu nikome reći za ono što mi se događa, mogu sve to zapisati u dnevniku. Možda će mi biti lakše kada opišem vučju glad koja me opsjeda i povraćanje nakon toga, strah od broja koji će pokazati vaga i slike koju vidim u zrcalu."

Međutim, prevarila se glede Leonarda. Mlađi brat je zavirio u njezin dnevnik. Nakon toga i sam je počeo pisati, ne bi li joj pomogao.

"Svi znaju da nisam osobito dobar u pisanju pa se i sada mučim", piše jednom. No Hanini problemi ne idu mu iz glave. Učinio bi za nju sve, čak i na vlastitu štetu.

"Razmišljam kako da spasim Hanu od lavine predbacivanja koja će sada slijediti te sam čak spreman uletjeti s matematikom kao pojasom za spašavanje. Objasniti kako je teška kao sam vrag te nije nikakvo čudo što djeca ne znaju rješavati te njezine komplicirane zadatke i dobivaju jedinice kao od šale."

U Leonardovom dnevniku je i ono što sestri želi reći, a ne usuđuje se. Možda će ju utješiti, ako bude pročitala. A možda će i razgovarati.

"Nema veze što mi nisi ostavila ni jedan kolač, samo se na dam da nisi pojela sve sama. Moglo bi ti biti zlo, a znaš kako često povraćaš."

Dakle, dragi čitatelji, sad i vi sve znate! Ostalo vam je samo uzeti knjigu u ruke i pročitati što je bilo dalje. Jer u svome romanu "Hanin dnevnik",, Đurđica Stuhlreiter sve nam je lijepo pojasnila.