Posvećeno
To su najčudnije ptice, posljednje svoga roda,
One olovke kljuju i grafitom se hrane.
Pratiteljice starih, čađavih parobroda,
Te ptice što su za snove, ne za svijet odabrane.
One nakrive glavu i tiho propiskuću,
A u klupama djeci dlanovi se oznoje:
Pa pušu na te riječi kao na poparu vruću,
U katrenima strogim dok slogove prebroje.
Te ptice sređuju perje, premda rod nije jasan,
Zbog prejaka se svjetla u zid zalete po mraku.
Za njima vuče se šapat, svrdlav i poluglasan,
"Zar još su uvijek žive, plove li na Itaku?".
Imaju one gnijezda, otoke, dvore i ploče;
Al' vranama su nalik, prije no zlatnoj vugi.
Nerazrezane stoje knjige gdje srce oroče:
One imaju prošlost, budućnost imaju drugi.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.