Kako su čudni ljudi. Padaju na tričarije.
Govore mnogo u prazno, brinu o slavi.
Bolje bi bilo da skupe daske iza havarije,
I da im ptica nekad gnijezdo svije na glavi.
Kada im znakove šalješ, rijetko uzvrate.
Od stvarnih se odmiču, na sjene rogobore.
Tvrde ti da bi ruku u vatru dali za te,
No, to su uglavnom oni, što kuže metafore.
Neobični su koji stoje na vrhu vala,
Dok po papiru redaju cifre i integrale.
Ima ih koji tuguju zbog palih ideala,
A neki pjesme pišu, želeći da ih svi hvale.
Cvijeće što divlje raste, sažimaju u stručak,
Prolaze svijetom brižni, zaljubljeni u brojeve.
U jednu korpu jaja stave, pa bacaju mućke.
Kako su čudni ljudi. Sanjaju leteće strojeve.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.