Spomenka Krebs | Putnik bez stizanja

 

Nemoj me pitati gdje ću se skrasiti,
koja je stanica zadnja na mapi.
Ja sam od onih što ne znaju gasiti
nemir u duši kad izvor presahne i zapi. 

Ceste su moje i sestre i majke,
svaki je kamen jedno novo sretanje.
Previše znam za utjehe i bajke,
moj jedini dom je vječito kretanje. 

Neka se drugi u tvrđave kriju,
neka se hvale da stigli su cilju.
Moje se bitke u hodu još biju,
ja mjerim život po svakome milju. 

I ne trebam luku, ni mirnu tišinu,
ni ruku što veže za sigurne moli.
Ja biram cestu, daljinu i tminu,
jer samo me taj neprekidni hod voli. 

Dokle god živim,
na putu sam,
bez stizanja.