Spomenka Krebs | Nepokorena

Godine tišine prebivaju u tijelu,
no moj duh odbija kapitulaciju na polju ruševina.
Eho još uvijek korespondira s praznim dvoranama,
ali ja dekretom proglašavam izlazak novih dana.

Ja sam manifestacija onog stabla koje je prkosilo orkanu,
nepokolebljivo ukorijenjena u ontologiji života.
Ono fragmentirano ponovno se konstituira u jedinstvo,
jer se moja volja izuzima iz svake rezignacije.

Proklamiram svjetlost koja oživljava staničnu egzistenciju,
u svakom nastojanju manifestira se jedna nova mogućnost.
Kontinuitet je izvjestan, suverenost je cilj,
iz anticipacije izrasta novi modus postojanja.