Ruža Zubac-Ištuk | Tragovi bosih nogu

 

(Rodnom zavičaju)

Jutro se ojutrilo u njedrima krajolika.

Livada zrakama budi zjenice cvrčcima i cvijeću.

I bumbari su budni. Lete ispred mojih sljepoočnica,

zalijeću se u kosu i čelo. 

U travi tragovi bosih nogu – uživaju u rosi.

Djetlić određuje takt koracima.

Sova u duplji starog bagrema drijema 

dok selo postaje košnica puna razgovora i rada. 

S neba blagoslov na oranice pada.

Postajem vitka srna uz žubor vrela usred kamenjara.

U ruci mi knjiga. Vinut će se slova sve do prozirnih oblaka

iznad brežuljaka – sve do vrata raja.

Pjevam himnu mladosti s prpošnim zvucima praporčića

ispod grla štrkljastih jaganjaca – planina odjekuje.

(Na pjesmu mi se uvijek odaziva.)

Za zvucima iz pastirove frule na pojilo ide umiljato stado.

I vjetrić se, baš kao i ja, zaljubio u idilu našeg zavičaja pa mi 

na uho šapuće: „Uživaj, priroda i čovjek veliko su božje čudo.“

P.S.

Rado bih se, barem nekoliko trenutaka, vratila u djetinjstvo

i ranu mladost – nikad zaboravljeni prostor i vrijeme, 

ali moje godine svjedoče da život zna biti teško čovjekovo breme.