Mario Lobor | Savske vile

Kada sumrak oboji površinu Save

Njene vile vinu se iz dubina

Lebdeći nad usnulom rijekom, lagane poput lahora

S bistrim kapljicama u kosi

U haljama boje trave i maslačaka

Vedrog neba i šumskih jagoda

Držeći se za ruke u vilinskom kolu

Savske vile tiho pjevaju drevne pjesme

Raznoseći pelud medenim glasovima

Prizivajući kišu i divlji vjetar

Da napoje Savu, i njenog brata Dunava

I uzburkaju njene valove

Maštaju o pljusku i procvalim irisima

Pjevaju o moći rijeke

O njenim modrozelenim dubinama

I hladnim strujama

Pjevaju svakoj ribi i žabi i leptiru

Svaka rođena iz Save, njenom snagom

I oduvijek pojena samo tom rijekom

Vođena njenim tokom

Vilinskom pjesmom mole za čistoću

Za bistrinu vode, i nepresušan izvor

Ako ih netko i pogleda, ne vidi ih zapravo

Niti im čuje pjesmu

Samo tihi šum savskih valova