Ivan Pozzoni | Gospodar prstena

Ne znam, u ovom stanju stvari, „stanju što ne zna mirno stati

- učiš me zrelim pogledima što pitaju – kakvo je to stanje, pati?“,

hoću li imati tu čast da ne poludim dok bojni krik se ori,

hoću li te moći zagrliti kad sanjaš da gutaš opušak što lažno gori,

hoću li imati snage da tvoje očajne tišine u glas pretočim,

hoću li biti živ, živahan, po tvome, i kad četrdesetu prekoračim.

U ovom stanju stvari, prstenčić od magle na lijevom prstenjaku sjaji,

gledam ga i gledam, dok noćni kokteli i delorazepam pletu se u taji;

taj prstenčić od magle sa štanda sa slatkišima je ukraden,

tamo gdje si skupljala gumena srca od želatine, radom zanesena,

da ih sakriješ u ormar, da prezimiš, dok vani bjesni zima snježna,

i nitko nije skužio da uzeh jedan, nitko ne vidi da ga nosim,

da s vremena na vrijeme obod mu sišem, okus jagode prosim,

on mi suze brani i gasi mi očaj da sutra ne postoji,

no future, skroz, upoznala si punkera, cinika bez irokeze što stoji.

Ako budem imao tu čast da ne poludim dok bojni krik se ori,

hoću li te moći milovati kad se probudiš dok noć u mraku gori,

pa me zatekneš kako pišem, čitam, il' novu ludost u glavi spajam,

hoće li dodir moje ruke biti tvoj Daparox kojim te omamljujem i spajam,

ako budemo još živi, živahni, kad ova beskrajna recesija mine,

bit će dovoljno rastopiti zlato i maglu, usred ove tmine,

sačuvati gumeno srce od želatine, iznad svakog zla i sjene,

i imati jedan jedini lijevi prstenjak, gospodara prstena i mene.