Zoran Hercigonja | Promiskuitetna književnost

Ne dešava li se sve više u posljednje vrijeme da veliki dio književnih vrsta sve više odvaja svoju jedinstvenu originalnost i prepoznatljivost priklanjajući se potrebama publike? Nije li razvidno vjerojatno kako najprodavanija, a time i najjača književna vrsta dvadeset i prvog stoljeća: roman (gledano s ekonomskog aspekta ponude i potražnje) sve više propada u takozvani „razvodnjeni“ sadržaj primjeren trenutnoj razini potreba publike?

Nije li taj književni identitet i originalnost zaštitni znak književnih djela koji označava novo, originalno iznad jeftinih misli publike podređene šabloni i kolotečini svakodnevice? U velikom broju djela otvoreno se osjeća opća podređenost autora potrebama publike i to ne bilo kojim potrebama već najnižim i vrlo skromnim potrebama temeljenim na motivima rudimentarnosti, lascivnosti i utilitarnosti.

Nisu li takve potrebe publike upravo dokidanje umjetnosti (književnosti) i pretvaranje te umjetnosti u kiosk jeftinih prostota i prostih viceva? Ne bi li autor trebao biti upravo kreator prostora za nove mogućnosti razmišljanja, spoznavanja, poimanja te pojmovnog određivanja? Nisu li upravo autorova oštroumnost i spisateljski talent sredstvo pobuđivanja u ljudima onog što je prisutno, ali se o tome ne priča ili onog što je prisutno, a ne zna se konceptualno obujmiti u svijest pojedinaca?

Intuicija, imaginacija, postepeno uobličavanje nečeg što je prisutno, ali se ne može dohvatiti vilicom i nožem, motikom i krampom ili sjekirom i lopatom. To je u načelu snaga književnog stvaralaštva. Očistite tu zemlju pod jezikom i probudite bijes! To je vrlo znakovita fraza upućena svoj braći po peru koji u nesigurnosti pokušavaju književnost pretvoriti u spisak tračeva i javnih orgija. Književnost nije prepričavanje telefonskog imenika ili popisa za kupnju nego nešto više i smislenije. Iako se sve više stvaraju djela po principu ponude i potražnje to jest po principu marketinškog praćenja ukusa pojedinca, književnost ne može robovati principu: željeli ste, pročitajte ili izvolijevali ste, pokorno se bilježimo sa štovanjem.

Dostojanstvo originalnog izražaja, pisanje po motivima nemogućeg, manifestacija ideje koja ne potječe iz kaljuže i blata: to neka bude osobnost i biće književnog stvaralaštva. Koketiranje motivima koje ispoljava prazna, žedna i dehidrirana duša kao pustinja, nameće sljedeću odgovornost: bljutavost literarnog stvaralaštva.

NETKO je jednom rekao: „Ako sol obljutavi, čime ćete je posoliti?“ Ako vicevi i tračevi podjarme književnost, čime će se ona „posoliti“? Iako je roman kao dominantna književna vrsta dvadeset prvog stoljeća, poprimila oblik situirane knjižice fabularnog raspada i praznine, još uvijek ima nade, ako i ona ne obljutavi. Književnost se stvara dobro našiljenom i nabrušenom olovkom, a ne tupim kolcem ispraznosti i gluposti.

Ukoliko se književnost prometne u službu ekonomije, onda možemo očekivati da svi nešto pišu i švrljaju te da zarađuju na prostim vicevima i ne previše maštovitim erotskim fantazijama. Za cijenu jedne stranice lakomisleno uživamo u bapskim pričama i blatnjavim štorijama. Još uvijek nije prekasno. Ljudi su možda stvorili svece od kamena, drva i gline, njihove niskobudžetne priče, ali Bog je ipak stvorio nadahnjujuću priču o čovjeku.

Književnost ispred bezizražajnih šara po zemlji i suhom pijesku!