Zoran Hercigonja | INRI Prometheus

 

Ljetna žega, a poljski putevi puni prašine, pukotina; suhi i samotni. Ne čuje se ni muha u letu ni jastreb na nebesku plavetnilu. Nebo je visoko s pokojim oblačkom nezainteresirano i nijemo. Mreža puteva između obradivih površina nalik je mreži tankih puteva među načičkanim kućicama sela. Sva sela imaju tanke intimne staze kojima se provlači povijest jednog neba i jednog komadićka zemlje gdje još uvijek nije ušla ona globalna i decentna strana povijest ljudskog roda koja bi poremetila mehanizam ovih „planetoida“.

Sela imaju svoje duše i suše protkane ljudima i događajima, malograđanštinom i svetim hvalospjevima. Ljeta na selu uvijek su efektna i moćna, puna naboja i osjetilnog doživljavanja. Doživljavaju se kao snažan nalet svih istina svemira u bujanjima, cvatu i dozrijevanjima. Na selu ljeta se osjećaju kroz tkivo neistražene duše svakog čovjeka. Vrijeme stoji kao vječnost dok šareni kolaži krajolika mijenjaju boje i starost duše.

I sâm sam se našao na jednom takvom putu, samotan, blijed i izgubljen u bijegu pred sobom, pred uspomenama koje kao da traže nov život u reviziji i prisjećanju. Morao sam posjetiti zemlje koje su nekad bile naše, zemlje pradjedova, djedova, očeva.  Ta djedovina i očevina bila je nešto na čemu sam ostavio stope svojeg mrtvog djetinjstva koje danas pokušava izmigoljiti u novi život tjerajući me na silno prisjećanje. Nekad je ovdje rastao kukuruz i bujao žuti cvat stočne repe. Ovdje su se pričale priče, plakalo se i pjevalo. Zemlja je  ovdje osjetila težinu motike i pluga preko kojih je vibrantnim tonom ljudsko srce sijalo sjeme opstanka prije nego su strojevi zemlju pretvorili u čisto sredstvo preživljavanja.  Danas toga više nema, ali sjećanje se budi i želi nastaviti živjeti kao neka opomena sadašnjosti i smjernica za budućnost. Čovjek živi od žrtve svojih sjećanja podnesenih na gromadi zaborava. Boravi u njima često zaboravljajući da su upravo ona njegov glavni zgoditak i kamen temeljac. Čovjek bez sjećanja i korijena poput iščupanog je korova pored prašnjavog i suho ispucalog poljskog puta. 

Poljski putevi kao i seoske intimne staze načičkani su raspelima, stupovima religijskih nadstrešnica za pravljenje hladovine ljudske duše i oslobođenje od briga.  Ponekad se doista pitam jesu li sela tako pobožna zbog silnih raspela koja se pojavljuju ne samo uz glavne putove nego i u prašini poljskih puteva. Predstavljaju li oni neki zagovor ili utjehu ispucalih dlanova usred ljudskih briga ili žrtvu podno koje je moguće naći hladovinu barem na trenutak. 

Da. Tuče teški bat u sljepoočnici. Tjera na razmišljanje i kontemplaciju.  Uz jedan od tih  prašnjavih puteva raste raspelo. Očito raspela nisu  nimalo neobična pojava na selu. Sela su krcata raspelima i raspećima.  Kao da raspela na selu predstavljaju pošumljavanje  vjere i nade, ufanja i ljubavi, fiktivnog spasenja. Selo je sa svim obroncima i poljima jedno veliko raspeće s propupalim raspelima. 

Križ visok dva metra od armiranog betona u mramornom podnožju s metalnim, anemičnim Kristom baca sjenu prema istok. Poput kazaljke nekog velikog sunčanog sata pokazuje smjer naginjanja vremena. Izgubljen na tim prašnjavim putevima kao da mi je na trenutak laknulo. Sva muka i patnja o kojoj su me učili kroz odrastanje u kršćanskom duhu kao da se sada isplatila u osjetu sigurnosti i utočišta. 

Poželio sam sjesti podno sjene i malo odahnuti prije nego se zaputim dalje kroz procjepe svojih najintimnijih sjećanja kroz taj osvijetljen svijet Anubisovog carstva. Bez vode i osvježenja svejedno sam se osjećao dobro. Pitao sam se jesu li ljudi stvoreni od bogova isključivo za zabavu ili žrtvu ili imaju neko dublje značenje? To je pitanje postavljeno potpuno opravdano. Ponekad se čini kao da smo ovdje samo radi žrtve i nečije zabave. 

Na vrhu križa iznad natpisa „INRI“ sjela je grabežljivica. Golemi divlji seoski jastreb razgledava okolinu s visine križa. Pomislih: Krist ili Prometej pribijen na kamenu gromadu?

Nije li to svejedno? Raspeće je raspeće bilo na kamenoj hridini ili na deformiranoj kori nekog stoljetnog drveta. 

Smrt bogočovjeka probodenog oštricom kovanog koplja ili oštricom kljuna jednako je dramatično i uznemirujuće iskustvo zbog spoznaje da je glavni krivac za sve to zapravo glavni predmet zabave i žrtve: čovjek. 

Pomislih okrećući plahe uši iznad izbuljenih očiju i istaknutih sjekutića u visokoj travi pogledom isprativši običnog čovjeka u rulji uplakanih i snuždenih lica na vječna lovišta.