Moja Lidija, ne znam da li si
rođena od Boga
kada si mi u magli dima rekla:
„Drago mi je da si prestao misliti samo na sebe i da se dijeliš sa drugima."
Onda podne.
Podigao sam se visoko na prste
da postavim sunce na pravo mjesto.
Ti si rekla da je bijela boja zapravo crna koja se ispire.
Previše si pametna za mene, Lidija.
Takav je tvoj osmijeh,
takve su tvoje oči koje prave mišje rupe po kutovima sobe.
A ja sam ti samo htio reći
da prazna ulica traži prolaznike koji će je napuniti i učiniti manje tihom i praznom.
I taj tvoj strah da je bar staklo da ga razbijem,
ali on se previše uvukao u tebe i smije se.
Stalno se smije.
I ja sa njim.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.