Tomislav Stockinger | Duša starog pomorca

Negdje između konobe i kolodvora

ostao je čovjek naslonjen na buru,

s rukama koje mirišu na lozu,

na sol, na stare novine u kojima još traje rat.

Govorio je tiho,

kao da se ispričava moru

što ga nikad nije do kraja razumio.

U njegovu džepu zvecka nekoliko imena:

mati,

grad,

brod,

jedna žena koja odlazi uvijek istim putem,

i sin koji se još nije vratio.

Noć je bila puna malih svetaca.

Sveti Ante nad vratima,

krunica pod jastukom,

radio koji šumi kao daleki požar,

i pjesma što se pjeva samo onda

kad čovjek ostane sam sa stolom.

A vani —

ulice prazne kao obećanja političara,

pas koji prati posljednjeg pijanca,

I mjesec obješen nad lukom

kao stara ribarska svjetiljka.

On nikad nije znao govoriti o ljubavi.

Zato je govorio o kamenu.

O maslini.

O zemlji.

O tome kako netko jednom ode u svijet

i cijeli život zapravo hoda prema kući.

Ponekad bi zapjevao glasnije,

kao da će pjesmom zaustaviti granate,

vratiti mrtve,

prevariti vrijeme.

Ali vrijeme je tvrdoglavo.

Sjedi s ljudima u konobi,

pije posljednju čašu

i uvijek izađe zadnje.

Zato jutra mirišu na poraze.

I opet ista slika:

riva,

vjetar,

brod koji odlazi bez pozdrava,

žena koja ne plače pred drugima,

i čovjek koji kaže

„dobro je“

onda kad više ništa nije dobro.

A ipak —

negdje pred zoru,

dok galebovi paraju nebo kao stare razglednice,

netko započne pjesmu.

Tiho.

Pa još jedan glas.

Pa treći.

I odjednom cijeli grad diše istim plućima,

kao da nikad nije bilo odlazaka,

ni rata,

ni samoće,

ni svih tih nedjelja

u kojima čovjek razgovara sam sa sobom.

Samo more ostaje budno.

I čuva imena svih koji su voljeli previše

da bi znali šutjeti.