Teodor Horvat | Put na Puškaš

 

PRIČA IZ DJETINJSTVA

Postoje mjesta koja nisu samo točke na karti, nego dio čovjekova odrastanja, dio njegova svijeta, dio onoga što ga oblikuje. Za nas, dječake iz Kneževa u Baranji, takvo je mjesto bio Puškaš — stari dunavski rukavac, voda koja je bila i prijatelj i izazov, i radost i strahopoštovanje. Put do njega bio je mali ritual ljeta, a povratak s njega osjećaj da je dan bio potpun.

Ovo je priča o tom putu, o toj vodi, o povijesti koja ju okružuje i o djetinjstvu koje se u njoj zrcalilo.

Put na Puškaš

Bilo je to jednog toplog ljetnog dana, na školskom raspustu, kad je sunce sjalo visoko nad Kneževom. Zrak je mirisao na pokošenu travu i prašinu s puta, a u meni se probudila želja da pođem na rukavac Dunava — na Puškaš, gdje su djeca iz sela već danima plivala i pecala. Nisam imao prijevoz, ali to me nije zaustavilo. S još nekoliko školskih drugova odlučio sam krenuti pješice.

Još nekada su moj djed, a kasnije i moj otac, išli na Puškaš pecati ribu. Na povratku su obvezno svraćali u riblju čardu, u kojoj se, uz živu glazbu i u prekrasnom zelenilu, pjevalo i družilo do kasno u noć. Riblji specijaliteti bili su nadaleko poznati.

Moj djed — potpredsjednik nogometnog kluba, vješti stolar i strastveni Ribić — lovio je vrste riba kojih danas više nema u Dunavu: morunu, najveću slatkovodnu ribu, i jesetru, koja se nekada mrijestila u Crnom moru, ali danas više ne može proći zbog brane u Đerdapu.

U ljetnim mjesecima voda se, kako su stari govorili, “okrenula”, pa je dolazilo do masovnog trovanja ribe. Istina je bila drugačija: na ulazu Puškaša u Hrvatsku nalazila se farma Puškaš, gdje su uzgajali svinje i konje, a pored nje namakali kudelju, oduzimajući vodi kisik. Ribe su bile omamljene i mogle su se hvatati rukama ili omčama. Nosile su se kući u vrećama, toliko da ih moja baka nije mogla sve očistiti — ili, kako je ona govorila, Abschuppen — pa ih je dijelila susjedima.

Mi smo se sastali kao i obično kraj osnovne škole, u prekrasnom kneževačkom parku nazvanom prema Katarini, kćeri carice Marije Terezije — jedinoj koja se smjela udati iz ljubavi.

Krenuli smo rano, dok se rosa još držala na travi. Na izlasku iz Kneževa prošli smo kraj nogometnog igrališta i natkrivene tribine NK-Belje, pa izašli na glavnu međunarodnu cestu, nekada posutu kamenom. Put nas je vodio pored ciglane — danas arheološkog nalazišta — a zatim vijugavom cestom prema šumi Busiklici.  Izletištu s gustim raslinjem, punom srna, gdje se nekada slavilo Prvi maj.

Šuma je šuštala od ptica i mirisala na smolu.

Put se zatim strmo spuštao prema Topolju, ili Ižipu, kako su ga zvali baranjski Šokci. Odmah iza šume, uz cestu, rasle su trešnje — krupne, slatke, crvene. Tko bi im odolio? Popeli smo se na drveće i jeli do mile volje, a onda napunili džepove i krenuli dalje.

U Topolju su uz cestu rasli dudovi. Mi smo nastavili ravno, hodajući po sredini ceste jer nas je čekala voda.

Na izlasku iz sela put se račvao: lijevo prema Puškašu, desno prema Dražu, Gajiću i Batini, a ravno preko livade prema crkvi sv. Petra i Pavla, koja se već vidjela u daljini — bez tornja, jer ga nikada nije ni imala.

Crkvu je podigao princ Eugen Savojski, kao zavjetni spomen na pobjedu nad Osmanlijama. Predaja kaže da je toranj tri puta pogodio grom, pa su ljudi odustali od gradnje: “Ako Bog neće toranj, onda ga ne treba ni graditi.” Uz crkvu se nalazilo i staro tursko groblje, tiho i gotovo nevidljivo.

Dolazak na Puškaš

Kad smo stigli do Puškaša, sve je utihnulo — samo šum trske i miris mulja. Skinuli smo cipele, bacili torbe i potrčali prema vodi.

Usput smo pričali o svemu: o ribama, o skokovima, o panjevima, o tome tko će prvi preplivati rukavac i na otoku nabrati jabuke. Curice nas tada još nisu zanimale; možda bismo primijetili cvijeće u njihovoj kosi ili šarene suknjice, ali naš svijet bio je voda, sunce, prijatelji i nogomet.

Obično bismo skrenuli lijevo na prašnjavi put uz bent. Trska je postajala sve gušća, zrak sve svježiji. I onda bi se, iza posljednjeg zavoja, pojavila voda — tamna, duboka, mirna. Puškaš. Rukavac Dunava koji je za nas bio više od vode: bio je svijet.

Ime i povijest Puškaša

Stari ljudi iz Topolja govorili su da je Puškaš nekada bio glavni tok Dunava. U 19. stoljeću, kada je Austro-Ugarska regulirala rijeku, Dunav je probio novo korito istočnije, a stari tok se smirio i pretvorio u rukavac.

O imenu su kružile tri priče: – da dolazi od mađarske riječi puskás — puškar, stražar, – da je dobio ime po obitelji Puskás, – ili da je ime starije od svih priča, doneseno samom rijekom.

Kako god bilo, Puškaš je ostao. I postao mjesto gdje su generacije djece učile što znači sloboda.

Nastanak Puškaša i njegov tok

Puškaš je dug oko 10 kilometara, širok 100–300 metara, a dubok do 5–6 metara. Odvaja se od desne obale Dunava u Mađarskoj, ulazi u Hrvatsku kod farme Puškaš, prolazi pokraj riblje čarde, zatim uz crkvu sv. Petra i Pavla, pa dalje prema Gajiću i Dražu. Na kraju se ponovno ulijeva u Dunav kod Batine, ispod kote 405, gdje stoji Julkin spomenik, okrenut prema rijeci i trima zemljama.

Voda, otok i hrabrost

Obala je bila topla i mekana, a mi nestrpljivi. Prvi skok u vodu bio je trenutak čiste radosti — pljusak, smijeh, hladnoća koja probudi cijelo tijelo.

A onda bi došao poziv: „Idemo do otoka!“ Plivali smo kroz tamniju vodu, preko mjesta gdje se dno gubi. Strah i uzbuđenje miješali su se u nama, ali nitko to nije priznavao.

Na otoku smo se osjećali kao kraljevi.

Ribolov i opasnosti

Puškaš je imao i svoju tamniju stranu: panjeve koji vrebaju ispod površine, virove dublje nego što se činilo, ribe koje su se skrivale u hladnim sjenama.

Ribolov je bio jednostavan: kanap, udica, guščje pero kao plovak. Kad bi plovak zadrhtao, srce bi poskočilo kao da smo ulovili čudovište.

Povratak kući

Kad bi sunce počelo padati, voda bi se smirila. Krenuli bismo natrag kroz Topolje, umorni, mokri, ali sretni. Trešnje u džepovima bile su zgnječene, ali slatke. Crkva sv. Petra i Pavla sjala je u sutonu, okružena kestenima i bagremom.

Kneževo bi nas dočekalo tiho: cvrčci, psi pred kućama, glasovi starijih, miris večere i zemlje koja se hladi.

A kad bismo legli u krevet, mašta bi nastavila tamo gdje je dan stao.

To su bili dani koji se pamte cijeli život — dani kad je svijet bio jednostavan, kad je ljeto bilo beskrajno, i kad je Puškaš bio naš mali raj.

Teodor Horvat