Sonja Smolec | Dok Mjesec za nebo je zakvačen

Gleda me rumenim obrazima
i šuti, jer...
već odavno smo sve jedno drugom rekli,
odavno dok si čuvao zvijezde
koje nikome nisam dala da ih skida
iz njihovog gnijezda, samo za mene,
ja budna sam u dva, u tri... i tako
dočekam jutro.
Puštam svjež zrak da me umije,
slušam ptičju budnicu,
prosute bisere jutarnjih sonata
nad majskim makovima.
U trepetu brezina lišća tražim samo meni znane male radosti. 

_________________________________

© Sonja Smolec iz zbirke u nastanku - Godina crnih ptica