Tvoja je tišina grmjela jače,
od gromova, vreve trgova,
žamora sudnica i krika ranjenika.
Nosila si križ kao more kamen,
mukotrpno i dostojanstveno.
Na kršu pod hrvatskim suncem,
Uz čovjeka kojeg si ljubila,
srce te je naučilo govoriti
jezikom čežnje, i vjernosti.
Uz njega si sanjala buru i more
kamen i ravnicu, lozu i žito,
narod i ranjenu zemlju koja je
stoljećima šaptala svoje ime.
Raspeta između dvije domovine,
na razmeđu ljubavi i slobode,
izabrala si uzništvo i ljubav,
koja ne pita za cijenu čekanja,
kad će se otvoriti vrata kazamata.
Danas kad zvone hrvatska zvona,
pjesnici će zapisati da si živjela,
u teškim i olovnim vremenima,
poput svijeće koja ne odustaje,
ni kad vjetar misli da je pobijedio.
Zbogom Julienne,
putuj u zagrljaj svojih snova.
Svaki put kad podno Velebita
sunce obasja škrape i zrnca soli,
more će pričati uvijek istu priču,
kako se zemlja u verigama voli.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.