Lada Franić | Uvijek kažeš da sam ista

Uvijek kažeš da sam ti ista.

A nisam!

Kad zašutim,

ostanem bijela

poput neispisanog papira.

Mislim da sam predugo

šutjela umor.

Sada moje noge

govore umjesto mene,

one prve ustaju,

posljednje odustaju,

drže moj svijet

da ne umre naglo.

Tijelo se više ne buni.

Naviklo je nositi

i ono što ne može.

Ali tko je ta žena u meni

koja još uvijek spaja

krajeve i okrajke,

koja pamti račune, lijekove, gulaše,

i lica svih

kojima je trebala

biti stijena?

I uvijek kažeš da sam ista.

A nisam!

Samo mirno nosim

neizgovoreno i odrađeno

ne uznemirujući

talasanje vjetra.

Kad zašutim,

ostanem bijela

poput neispisanog papira,

ne zato što nemam što reći,

nego zato što sam se

umorila

od

vlastite

nevidljivosti.