Ivan Pozzoni | Tardomodernizam

Giorgio Linguaglossa postavlja presudno pitanje o konceptu umjetnosti: «Come e dove orientare la ricerca del nuovo linguaggio poetico?» (Kako i kamo usmjeriti potragu za novim pjesničkim jezikom?). Nakon skončanja moderne ere i svake modernističke estetičke ontologije, što su proglasili Zygmunt Bauman i suvremena new sociology (nova sociologija), svaki postmodernistički metafizloof - poput Jencksa u arhitekturi, Danta u umjetnosti ili Fukuyame u povijesti- podliježe iskušenju izricanja konačne sankcije smrtne kazne nad objektom vlastite filozofije. Pritom zanemaruju teorijsku lekciju sadržanu u La condition postmoderne (Postmoderno stanje) i u velebnom, neshvaćenom djelu Le postmoderne expliqué aux enfants (Postmoderna objašnjena djeci) Jean-Françoisa Lyotarda: jezgra postmodernizma leži u priznanju kolapsa svih «métarécits» (metanaracija), odnosno u delegitimizaciji modernističkih metanarativa i samog koncepta «univers(o)alità» (univerzalnosti). Ipermodernizam, svjestan lyotardovske distinkcije između smrti diskursa i smrti metadiskursa, uskrsava umjetnost i pokapa Dantov everything goes (sve prolazi): nasuprot postmodernizmu uzdiže se ipermodernizam Virilioa, Baudrillarda i Lipovetskyja; nasuprot postmodernom uzdiže se ipermoderno Baumana (liquid society — tekuće društvo) i Becka (risk society - društvo rizika) [postmodernost je oduvijek održavala konfuznu vagueness (nejasnoću) između teorije (postmodernizam) i povijesnog prostora (postmoderno)]. Ipermodernizam, kao i svaka millennials neoavangarda (talijanski primjer je moj neoN-avangardizam), napušta - kao već konsolidiranu – raspravu o anti-«univers(o)alizmu» (antiuniverzalizmu) i umeće se u antagonistički kontinuitet s modernizmom, za razliku od postmodernizma, ispaljujući svoje rakete Katjuša (Kaćuše) u smjeru delegitimizacije svakog oblika «canone» (kanona) i «Tradizione» (Tradicije), robujući vlastitoj neoavangardističkoj žili. Međutim, ipermodernizam je pokret krisisa (krize). Okončanjem krisisa, svaka se avangarda/neoavangarda, kroz autokritiku, umjetnički samoubija i, napokon, na teren stupa tardomodernizam. Što je tardomodernizam? On je istodobno teorija i povijesni prostor: s ljevice nadilazi postmodernizam i ipermodernizam proglašavajući definitivan kraj ontologije i potpuni raskid s modernizmom, bio on izvorni ili karikaturalni; s desnice nadilazi postmodernost i ipermodernost, službeno potvrđujući prijelaz iz moderne u tardomodernu eru (kao povijesnu repeticiju prijelaza iz antike u kasnu antiku). Linguaglossina je tvrdnja lažna: «La risposta che al momento possiamo dare è che oggi, nel 2025, non si può porre mano ad alcuna ermeneutica dell’arte a seguito della Fine della poiesis, di quella che un tempo si chiamava «arte» nel tempo della storia progressiva; oggi, nel tempo della storialità (cioè della storia non-progressiva), la fine dell’«arte» trascina con sé anche la fine della critica d’arte. E qui il discorso si chiude» (Odgovor koji trenutno možemo ponuditi jest da se danas, 2025. godine, ne može pristupiti nikakvoj hermeneutici umjetnosti nakon Kraja poiesisa, onoga što se nekada nazivalo «umjetnost» u vremenu progresivne povijesti; danas, u vremenu povjesnosti (tj. neprogresivne povijesti), kraj «umjetnosti» sa sobom povlači i kraj umjetničke kritike. I tu se diskurs zatvara). Giorgio reterira u postmodernizam Jamesona i Danta, nehotice formalizirajući utopiju distopije kroz kitchen dystopian utopia (kuhinjsku distopijsku utopiju). Umjetnost nije mrtva: mrtva je svaka univerzalna metanaracija o umjetnosti, odnosno svaka književna hermeneutika (kritika) utemeljena na samoproglašenju objektivnosti. Umjetnik, udružen u bund (saveze), kolektivne (kolektive), aeriformne, nomadske i rezilijentne skupštine, nakon što je metabolizirao zabludu moderne filozofske historiografije o aristotelovskoj distinkciji između ποίησις (stvaranja) i πρᾶξις (djelovanja), odbacuje samu ideju «poezije» ili anti-«poezije» kao fantastične kreacije objekt-jezika. U ime pragmatics (pragmatičke) koncepcije istog objekt-jezika, on reafirmira autentičnu interpretaciju umjetnika nasuprot subjektivnoj interpretaciji književnog kritičara. Kritika nije mrtva: ona je postala slaba interpretacija podložna argumentativnoj metakritici (Habermas) umjetnika. Umjetnik postaje agens (djelatnik) (engaged poetry - angažirana poezija); od fabera (tvorca) on se transformira u organizatora objekt-jezika prema vlastitim ciljevima, zamjenjuje hermeneutiku prakseologijom, prisvaja činjenje umjetnosti (diskurs), govorenje o umjetnosti (metadiskurs) i proturječje umjetnosti (mega-metadiskurs). Time stječe ulogu umjetnika, kritičara i metakritičara (termonuklearnim proturecenzijama), usprotivljen svakom pokušaju veramusement kitchen (kuhinjske zabave) umjetnosti i svakoj ontologiji lirsko-elegijskog modernizma. Od klizanja, preko transformacije, do konačne otvorene opozicije (riots - pobune). Kitchen poetry (kuhinjska poezija), fiksirana u Dantu, ustrajna u pokušaju ontološke refondacije jednog veramusementa (istinske zabave) poiesisa koji je napustio jezgru umjetnosti, ostaje u fazi proklizavanja između modernizma i postmodernizma, ne uspijevajući još uvijek zakoračiti u tardomodernu. Tardomodernizam je distopijska praxis (praksa) koja anihilira svaki oblik ontologije i fenomenologije umjetnosti, zamjenjujući estetičku ontologiju i fenomenologiju estetičkom socio/etno/antropologijom (anestetičkom), KNSEAE, utemeljenom na društvenoj «inter-azione» (interakciji) [odbacivanje dekadencije trijade pošiljatelj/poruka/primatelj].

Tardomodernistička riot poetry (pobunjenička poezija) ne «[...] prende un frammento (in chiaro) e lo getta sulla parete bianca della tela del nulla [...]» (uzima fragment (u jasnoći) i baca ga na bijeli zid platna ništavila): ona organizira fragment (in clearity — u jasnoći) i – poput ovna za rušenje – udara njime o bijele zidine platna Papinske Države. Papa re mondadoriano, you’re under attack! (Papinski kralju mondadorijanski, pod napadom si!). Kolektiv NSEAE, okupljen u Prezidiumu (Predsjedništvu), analizira i interpretira koncept distopijske rezonancije, koji koriste kitchen, riot i fragmentarističke struje opozicije lirsko-elegijskoj Papinskoj Državi. Zašto bi distopijska rezonancija nužno implicirala kaotičnu rezonanciju (Morin i Maturana), bez suočavanja s Rehabilitierung (rehabilitacijom) suvremenog pragmatizma (Rorty i Putnam), te zašto se ne bi prevela u magnetsku rezonanciju? Budimo precizni: u književnosti je nužno, kroz rigozoran niz definicija i re-definicija, ne brkati distopijsku rezonanciju (učinak) s kaotičnom rezonancijom (strategija): distopijska rezonancija je učinak distopijskog smisla koji strategija rezonancije provocira kod čitatelja. Kaotična rezonancija, sa svojim trojancima, namjernom oscilacijom između emetičkog i hermetičkog, sibilinskog i akufeničnog, riskira aktivaciju osjećaja dezorijentiranosti (distop-utopijska rezonancija) kod (fake — lažnog) čitatelja.

Magnetska rezonancija, katalizirajući pažnju (fake) čitatelja nizom prakseoloških čina, dédoublementa (udvajanja), karnevalizacije, остранение (očuđenja) i ironične antifrastičnosti, generira polje «interazione sociale» (društvene interakcije) pogodno za izgradnju relacije između umjetnika i (fake) čitatelja, λόγος (logos), usmjerene ka naraciji, uz maksimalnu clearity (jasnoću) i indirektno (sudjelujuće) promatranje istine o trenutnoj društvenoj situaciji, koja je intrinzično distopijska. Stvarnost je distopijska: stoga je nužno uvesti neutralnu praxiu (praksu) – budući da je ποίησις u tardomoderni postala πρᾶξis – nalik na Gedankenexperiment (misaoni eksperiment), sposobnu da kroz strategiju magnetske rezonancije zlostavlja i terorizira (fake) čitatelja, kako bi se utjecalo na potragu za a-distopijskom budućnošću. Uporaba strategije rezonancije, kaotične ili magnetske, stvara λόγος (logos) dezorijentacije ili terorizma između umjetnika i (fake) čitatelja: time se urušava neo-ontološki teorijski temelj odbacivanja trijade pošiljatelj-poruka-primatelj. Korištenje učinka rezonancije, koji podrazumijeva podlogu društvene interakcije, dovodi do antinomije s tvrdnjom o odbacivanju trijade pošiljatelj-poruka-primatelj. Svaki učinak/strategija rezonancije zahtijeva pošiljatelja (umjetnika), primatelja ((fake) čitatelja) i poruku (dezorijentaciju ili terorizam). Tardomodernizam razrješava teorijsku antinomiju svake nove estetičke ontologije redefiniranjem trijade pošiljatelj-poruka-primatelj u dvostrukom smislu (NeoN-avangardistički doprinos konkretizaciji originalne anti-«forma-poezije»), koristeći strategiju terorističke magnetske rezonancije i odbacujući svaki oblik «poezije», pa i distopijske, zamjenjujući ih atopičnim prakseološkim «eksperimentima». Tardomodernizam je atopičan.