Zoran Gavrilović | Njene oči

Gledao sam u njene oči

i nisam vidio ništa.

Pričala je o muškarcu

koji živi u njoj

i pokušava disati njenim ustima.

Ostavio mi je troje djece,

rekla je.

To nije uspomena.

Živim s njima

i za njih.

On se izgubio u sebi,

hrana mu je suvišna.

Fali mu jedno rebro.

Ali s njim nije žena,

samo bol

koja pulsira

kao meduza.

Više nije čovjek,

nego slomljeni stroj

na otpadu pored grada.

Rekla je

da mu je Bog izvadio to rebro.

I ja sam opet pogledao

u njene oči.

Rekla je:

nema Boga,

nema vraga,

samo praznina.

Zamolio sam je

da napiše kako vidi stvaranje svijeta.

Rekla je:

ne mogu.

Dok taj čovjek leži u meni,

za druge nema mjesta.

Postala sam praznina

prije novog stvaranja.