Tamara Pantović | Kada govorim o...

 

Kada govorim o starosti – govorim o nemoći,
trošno tijelo što rođeno je da živi
prokletstvom darovano da misli i ośeća,
tegobno je prihvatiti naboranu ruku -
- svjedoka vremena ličnog propadanja.

Ljudski govor sada čujem drugačije,
kao kroz zidove, bruje kao rojevi pčela,
kako daleko sam od njih
i milion svjetlosnih godina od svoga početka.

Kada govorim o starosti – govorim o mudrosti,
fosilnom ostatku savršenih pojmova
sahranjenih u kamenu razuma,
neki drugi svijet i mir koji sam željela dobiti.