Rikard Dimić | Anđeo s napadima panike

bačen sam ovdje

u pustopoljinu svijesti

pljački

ubojstava

evolucije

uspostave civilizacije

gade mi se ljudi

koji koriste moć

za svoju korist

nad onima kojima mogu

gade mi se

od onog prvog

koji je ubio svog brata

ne radi mi se ovaj posao

ne spašava mi se

nečije živote

kako bi ih opet

uništili na druge načine

držim čovjeka

koji se želi baciti s mosta

držim ga za kaput

za ruku

za krv i meso

koje mu se još trese živo

on misli da mu ne pomažem

on se ljutito okreće

i utapa godinama kasnije

u toj istoj rijeci

ramenom odgurujem ženu

u ulici starih kuća

ne dajem joj proći

ljuti se na mene

tih sekundu, dvije

maknem se i prođem dalje

ona u čudu gleda

kako padaju cigle

pred njene noge

rađa sina zidara

koji se bojao visina

ne radi mi se više ovaj posao

čujem šapate ljudi

njihove skrovite misli

tajne želje i ljubavi

dugotrajnost njihovih bolesti

čežnje dječaka na licu starca

čujem previše glasova

a imam premalo vremena

rekao si

"ne čini drugima

što ne želiš

da drugi čine tebi"

postavio sam pitanje:

a što da radim

kada mi drugi čine

što ja njima ne činim?

rekao si "oprosti"

rekao si da zaboravim

rekao si da krenem dalje

po istoj pustopoljini svijesti

koja nema kraja

pitao sam

što ako ne mogu oprostiti

jer nisam velik kao Ti

jer nisam Ti

je ne mogu

rekao si da

-onda budi čovjek

i što sam sada?

odbačeni anđeo

s napadima panike

između vječnog života ljubavi

u kojem nikog nema

za tu istu ljubav sniti

i prolaznog života čovjeka

gdje je oprost samo tlapnja

gdje anđeli ne postoje

a još manje Bog

gdje postoji samo

oko za oko

i cijeli svijet

tako lijep

tebi svet

meni slijep