Nikola Kornesczan | Razvijanje stvarnosti

U ovom gradu noćas silazi tišina čak toliko obilna
da se i vlastiti dah čini kao da se gasi prije nego što ga se čuje.
Probaš onda percipirati jeku pulsa srca
ili mrvu vibracije sna žene pored sebe,
ali udaraš o nemogućnost poimanja onoga
što rađa sama odsutnost.

Osobito sada, kada grad nalikuje na zaboravljenu fotografiju
u ladici komode na kojoj leže neke slušalice.
Stavljaš ih na uši, nadajući se da ćeš prevariti prazninu
kakvim ostatkom frekvencije,
no njihova je žica nepomična;
prerezana pupkovina, napuštena među predmetima
koji su zagubili svoju svrhu.

Gledaš ženu pored sebe
i vidiš joj vjeđe kako trepere pod težinom krajolika
u koji nisi pozvan.

Između tvoje tišine i njezinog sna
podigla se staklena barijera —
udaljenost koja se više ne mjeri metrima,
već nemoći da ispustiš zvuk
sposoban preživjeti u ovom vlažnom zraku.

Želiš viknuti, ali usta ti se pune gustom tvari noći.
Grad nije pust, već izmješten u dimenziju
u kojoj su jeke umorne od traženja puta kući.

Ostaješ tako, sa slušalicama na ušima,
slušajući kako tišina počinje pjevušiti svoju jedinu temu:
vlastitu odsutnost, ponavljanu u beskraj,
sve dok zora ne počne, polako, razvijati stvarnost.