Dragan Miščević | Znamo, a ne znamo, ili se pravimo ludi

Upravo smo doznali od jednog rođaka da mu je bliski rođak Boris Kviz sa suprugom Jelvom, izgradio jednu od najznačajnijih privatnih zbirki hrvatskog slikarstva s kraja 19. i 20. stoljeća. Zbirka sadrži dva pojedinačna kulturna dobra zaštićena od Republike Hrvatske: Račićev „Autoportret“ i „Pet ćutila“ Vlaha Bukovca, kao i neka antologijska ostvarenja poput „Pod maslinom“ Jerolima Mišea, „Doline Horvatske“ Ljube Babića, „Akta s crnim čarapama“ Vladimira Becića i „Požeške doline“ Miroslava Kraljevića, i djela drugih istaknutih hrvatskih slikara. Ukupno 68 djela.

Sve su donirali Galeriji Klovićevi dvori. Razmišljali su treba li sačuvati zbirku na okupu ili razdijeliti. Djela zahtijevaju i određenu njegu i vođenje brige. Nije to ono da kupimo sliku i objesimo na zid. Njegova rodbina je oduševljena njihovom odlukom, jer su svjesni da nemaju uvjeta za tako vrijedna djela.

To me podsjetilo na priču jednoga znanca kako je nakon uspješnog liječenja u bolnici bliske osobe njegova obitelj odlučila zahvaliti liječniku. U široj obitelji imaju akademsku slikaricu, poznatu, pa su odlučili da bi bilo najbolje zahvaliti jednom njezinom slikom. I bi tako. Na njega je pao izbor da odnese sliku. Pomalo mu je neugodno, jer nije naučio davati poklone liječnicima. Zakazao je prijem kod tog liječnika i donio sliku.

Zahvalio mu je na brizi i skrbi za liječenje u bolnici. Pružio mu je sliku, a doktor je ne pogledavši sliku rekao:

- Stavi je tamo – i okrenuo mu leđa.

Kaže da mu je to bio šamar za cijeli život. Osjećao se tako jadno i poniženo. Osramoćeno. Nije donio na poklon neku bezvrijednu sliku, ali je očito da doktor nije onaj koji rado prima poklone poput pršuta, kulenove seke, kobasica, kava, bombonijera i sličnih stvari poput mrskog nam eura i da ne nabrajam.

Jedan mi je pričao kako je svom doktoru donio skupocjeno piće. Otvorio je bocu, izvadio dvije čaše i zahvalio doktoru.

- Doktore, zahvaljujem vam, ali ja nisam nikad pio ovako skupocjeno piće pa sam ponio čašu da ga nas dvojica zajedno isprobamo.

Tako su njih dvojica strusili čašu alkohola, a da ne bi doktoru ostalo previše on je sebi natočio još dvije.

Konobari zahtijevaju da se zakonom odredi postotak za trinkgelt (napojnicu, manču) koji će dobiti na račun od onih koji plaćaju karticom.

Meni je to smiješno. Zašto zakonom ne bi bilo određeno da napojnicu dobivaju doktori, medicinske sestre, medicinski tehničari, a možda i svi drugi poput učitelja, profesora, znanstvenika i svih uslužnih djelatnosti. Ne zaslužuju li medicinske sestre i tehničari zajedno s liječnicima i drugim osobljem napojnicu više nego konobar. Konobar donese piće, ispostavi račun i još mu daj napojnicu. Plaćen je kao i svi drugi. Koliko truda i muke ulože liječnici, medicinske sestre i tehničari, a da ne traže napojnicu, niti da se uvede zakon da oni primaju obveznu napojnicu u iznosu i postotku tom i tom u odnosu na vrijednost usluge.

***

Kažu rođaci Jelve i Borisa Kviza, dvoje devedesetogodišnjaka, da su sretni njihovim potezom.

Njihovu zbirku možemo pogledati u Klovićevim dvorima.

Bila je kratka crtica o njihovoj donaciji na televiziji i u novinama. Hoće li oni dobiti počasno mjesto na Mirogoju ili su sretni što će njihova zbirka biti dostupna široj javnosti i brižno čuvana.

Očigledno onaj liječnik nije ljubitelj slikarstva ili su mu već dojadile takve zahvale.

Bio sam svjedok kada je obitelj jednog devedesetogodišnjaka u znak zahvalnosti liječniku u bolnici darivala sliku poznate slikarice, njihove rođakinje. Nisam u tome vidio ništa neobično i nedolično, jedino mi bilo neugodno što ja nemam takve rodbine.

Jedina mi je bila utjeha što je jedan davni predak iz moje porodice postao feldmaršal i plemić u Austro-Ugarskoj vojsci. Doduše od toga mi nije ništa palo ni u džep nit iz džepa.