Rikard Dimić | Gdje snivaju leptiri

ja sam hladni parnasius

grubih krila

u snježnim visinama

gdje ni orlovi više ne lete

moj zamah uzrokuje oluje

na tvojim obalama

koje skrivaš osmijehom

pod crvenim velom

ti si nježna urania

što leprša kroz

aveniju baobaba

na drugom kraju svijeta

sjajiš na noćnom nebu

modro plavom

kad su ti krila zarita

pod moja rebra

sleti na hladan mramor

poljubi kamene usne

rastrgaj novinske članke

koji govore 

što se dogodilo na današnji dan

dok si bila samo kukac

sačinjen sam

od strahova putnika

čeznutljivih sjećanja smrznutih

za svojim voljenima

moji snovi su u 

starim slikama

koje nose uz srce

i pogledaju u posljednjem trenutku

kad sanjam

kristali ti padaju pod noge

grlim te krilima

namjesto kojih stoje ruke

sjedim pognute glave

kao anđeo koji te čuva na zemlji

tvoj svod pod stijenama 

tvoj sjever

kad sanjam

upijaš zvijezde

udišeš strast

treperiš

šapućeš mi..

što sve tvori moje snove

od čega su sazdani tvoji?