Nešto bih pisao o ljubavi tvojoj,
ne pada na pamet nijedna ideja,
ali doći će kraj i kitici mojoj
nakon litre vina uz dva, tri klišeja.
Sanjam te svaku noć, iskreno i sretno,
volim tako lako i bez zezancije.
Grlim prazan jastuk, tužno i sjetno,
ostavljam sreću za kap inspiracije.
Ispod zlatnog Sunca osvaja me lice,
slavuj se veseli kad slatko se smiješ
i od moje tuge ostaju tek skice
kad toplim rukama moje prste griješ.
Kada te ugledam, odmah mi je vruće,
takni me očima i u radost vini,
drugi su imali, voljeli tisuće -
meni samo jednom, dovoljnim se čini.
Riječi ti s usana znaju gdje će pasti,
davati razloge da ne biram krivo.
Možda dogodine znat ću s kime rasti,
da nam ništa više ne ostaje sivo.
Kad patiš ti, patim i ja bićem cijelim,
ali nikog za pažnju neću moliti.
Gdje god da te vidim, odmah se poželim
nesebično za te Bogu pomoliti.
Stihove o tebi u sjećanju gubim,
od pića i priča ostaje tuđi sjaj.
Kunem se, ne plačem, kada sliku ljubim,
oči mi štipa dim, suze čuvam za kraj.
Ljubav tvoja svjetlo u krunici nosi,
a ja se za tebe nisam ni borio,
krivnju od odlaska moja duša snosi,
danima spavam, nisam se odmorio.
Pjesma još traje da bude deset strofa,
za čistku desetku jer je zaslužuješ.
Valjda mi zaključak nije katastrofa,
da mi sjetno novu litru naručuješ.
Zaljubio sam se i sad jedva dišem,
ali nemam sreće kad me vuku sjene.
Još jednom me odbij, zato sada pišem -
izlizanu pjesmu za tebe i mene.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.