Ivica Kesić |Anto Stanić: „Nedozvoljeno potomstvo“

Neodoljivi miris zabranjenog voća

S obzirom na to da je Anto Stanić za 32 godine svog plodnog spisateljskog staža napisao i objavio 45 knjiga, dakle u prosjeku više od jedne godišnje, ni ovaj put nismo dugo čekali, da poslije njegovog zadnjeg književnog ostvarenja, zapaženog romana „Tko je moj otac“, nova njegova knjiga ugleda svjetla književne pozornice. Ovaj put, to je roman „Nedozvoljeno potomstvo“, na čijim stranicama autor svira u tanke i osjetljive literarne žice, dodirujući i otvarajući mnoge, narodnim rječnikom rečeno škakljive teme.

   

„Nedozvoljeno potomstvo“ je roman – biografija, kroz koji nas autor vodi osvjetljavajući i stavljajući pod svoje spisateljsko povećalo životnu stazu glavnog junaka Mirka Grlića iz Busovače, rođenog iz pomalo skandalozne veze njegove majke Milke s jednim svećenikom, koji je bio vezan zavjetom čistoće, takozvanim celibatom, ali ipak, nije mogao odoljeti izazovnom mirisu zabranjenog voća. Iako je Mirko u osnovnoj i sredjnoj školi imao nemalih problema zbog svog porijekla, jer su ga učenici izazivali nazivajući ga popovim ili svećenikovim sinom, ipak mu je to porijeklo u životu bilo svojevrsna odskočna daska. Naime, njegov otac fra Pavo, nikad nije zanijekao očinstvo te je financijski i na druge načine pomagao, kako sina, tako i njegovu majku. Zahvaljujući toj nesebičnoj i humanoj pomoći, fra Pavo je svoga sina, preko svojih prijatelja, upisao na Franjevačku teologiju u Krakovu, u Poljskoj, a njegovoj majci je u istom gradu pronašao posao. Mirko se nije želio obavezati zavjetom čistoće, jer je bio svjestan, da ga on zbog svoje temperamentne prirode ne bi mogao do kraja ispoštovati, nego je, završivši teologiju, počeo raditi u krakovskom Caritasu.

   Igrom sudbine, Božjom providnošću, ili iz nekog drugog, nepoznatog razloga, što će čitatelj doznati čitajući ovaj intrigantni roman, Mirko je svoju životnu stazu protegao do La Plate u Argentini, gdje je, oženivši se prelijepom Čileankom Marucelom, zasnovao obitelj i spletom mnogih nepredviđenih slučajeva, pronašao svoga starijeg brata Vinka. Naime, Vinka je majka Milka rodila nakon izvanbračne veze, pa pošto ga otac Ivan nije želio priznati, oteo ga je kad je navršio tri godine, pobjegavši s njim u Argentinu.

   Roman ima zanimljivu i višeslojnu kompoziciju. Prvi, može se reći, uvodni dio, interpretira autor u trećem licu, prema podacima koje mu je Mirko Grlić, prigodom njihovih mnogobrojnih susreta i razgovora iznio iskreno i neuvijeno, a kroz drugi, obimniji dio, vodi nas sam Mirko, upoznajući nas sa svojom životnom stazom, nerijetko isprepletenom nepredvidivim i napetim situacijama.

   Anto Stanić nam kroz usta glavnog lika donosi svoja razmišljanja o ljudskoj mržnji koja dovodi do ratova, o ljudskom egu koji sebe stavlja iznad drugih i tako uvjetuje nesporazume i sukobe među pojedincima i narodima, zatim o religijama koje treba da budu izvor pomirenja i štovanja jednog Boga, a u rukama politike ponekad se pretvaraju u ubojito oružje i izvor zla i netrpeljivosti. Kao što je prethodno istaknuto, Mirko Grlić, glavni junak romana „Nedozvoljeno potomstvo“, studirao je i diplomirao na Franjevačkoj teologiji u Krakovu, pa nas prilično iscrpno, kroz svoja dubokoumna razmišljanja, upoznaje s poviješću Katoličke crkve te mnogim njezinim neupitnim vrijednostima, ali i nedvojbenim zabludama kao i skretanjima sa zadanog Božjeg puta, kojima je kroz povijest, što slučajno, što namjerno podlijegala.

   Kao jedna od najsvjetlijih točaka ove knjige, može se bez sumnje izdvojiti esej „Ljubav kao svjetlo života“, koji je Mirko Grlić napisao kad je, nakon smrti majke, zapao u jednu filozofsko – misaonu fazu života te se posvetio pisanju, objavivši ubrzo knjigu eseja. On nam također, kroz svoja razmišljanja, odnosno unutarnje monologe, donosi svoje kritičke poglede na one svećenike koji krše, odnosno ne poštuju zavjet čistoće, kojim su se obavezali da se neće predavati upražnjavanju tjelesnih užitaka. Kao dobar primjer navodi teškoće svog oca fra Pave, koji je zadnje godine života proveo u paničnom strahu od vječnog paklenog ognja, osjećajući se krivim što je kušao zabranjeno voće, a taj strah je u konačnici i bio najvjerojatniji uzrok njegove smrti. Mirko, kao školovan i inteligentan čovjek širokih pogleda na svijet, pa i na religiju, iznosi svoje mišljenje da Bog nije zločinac da bi kažnjavao ljude zbog njihovih grijeha, nego su grešnici ti koji kažnjavaju sami sebe, već samim tim što silazeći s Božjeg puta zalutaju u bespuća zla, koja ih neminovno vode u bezdan iz koga nema povratka. Pa ako se i zaluta s Božjeg puta, razmišlja Mirko Grlić, ne treba se pomiriti s paklenim mukama, nego treba kroz molitvu, ispovijed i žrtvu moliti od Boga oproštaj i do kraja, bezuvjetno vjerovati u uslišenje te molitve.

   Čitajući roman „Nedozvoljeno potomstvo“ Ante Stanića, može se bez pretjerivanja reći da je autor u njega ugradio čvrste elemente koje je tokom decenija čitateljskog i spisateljskog staža strpljivo i marljivo sakupljao u široku riznicu svoje umjetničke nutrine. Svaku svoju knjigu, pa tako i u ovu, Stanić je obogatio poetskim nadahnućem, narodnim umotvorinama, te širokim spektrom interesiranja, koji je generiran ogromnim životnim, poduzetničkim i književnim iskustvom. Sve se to poput čvrstog vezivnog tkiva provlači kroz cjelokupno Stanićevo stvaralaštvo, od prve zbirke poezije „Biseri ispod Inča“ pa do romana „Nedozvoljeno potomstvo“, čineći to stvaralaštvo prepoznatljivim, kompaktnim i sadržajnim.

Anto Stanić, Nedozvoljeno potomstvo, roman. HKD Napredak Kreševo  2026.g

Ivica Kesić, Kreševo, siječanj, 2026. god.