Iva Miculinić | San sretnog čovjeka*

*prema: San smiješnog čovjeka (F. M. Dostojevski)

Željela bih da je jugo

kapetan moje lađe,

i da galebu pijev prati.

Da u mora drugog svijeta

u suton zađe,

u zemlju, obalu-mati, 

gdje šljunak, dječicu

što su na putu 

zaboravila naručje toplo

val ljubi

i svojem domu vrati.

Tamo gdje svijet postoji

izvan okvira moje svijesti,

i čovjek u većim cipelama

kroz život ide.

Gdje ruke 

umjesto maski,

grle lica koja plaču,

jer ne voli uvijek onaj što gleda,

tek oni što ljube, vide.

I kada jugo

u svoju lučicu pođe,

i galebu 

teška postanu krila,

hoće li čovjek 

uvijek biti 

samo usamljen čovjek?

I moja lađa,

bez kormila i karte,

ploviti samo na listu papira?

Možda na obali 

tek su bova i uže

i moje cipele

što samo

iza slova sam skrila.