Božica Jelušić | Razmišljam

Razmišljam:

Po čemu se osjećaj zadovoljstva razlikuje od sreće, od krila koja rastu na četiri strane svijeta i ne vide visinskih ograničenja?

Gdje počinje "granica zaborava", kad selimo haljine od pjesama, retuširane slike i masivno prstenje u neki tamni kut, u iskrzanu kutiju na tavanu? Hoćemo li je ikada više poželjeti otvoriti?

Kako se zove miris one blizine, koju ni najveća udaljenost ne može pretvoriti u odsutnost?

Kad se dva života sastanu, okrznu, upletu i potom razdvoje, otvara li se pukotina u svemiru, urez na karmičkoj ploči, trag prereza na konopcu koji nas voljno drži za dosadašnje postojanje?

Ima li ijedna polovičnost šanse da se razvije u nešto značajno, u trag koji se održi dulje od prvoga snijega?

Što je pod kožom, pod korom i pod pokrovom? Crvena krv tijela, zelena biljna krv, crna krv zemlje. Kad se zaledi, ničega više nema da stvarima dade smisao.

Je li strast koju ulažemo u stvaranje sila koja nas ruši ili placebo koji nas spašava od pada u ponor običnosti i zečju rupu narcizma?

Jesu li zaljubljene oči jedino zrcalo, u koje se želimo pogledati prije no što smrt obavi svoj nužni posao?

Smijem li zaspati u ujevićevskom "na krevetu ludu u maštinu cvijeću" i onda, kad mi stotinu dosadih akademičara tumači da je razum jedini pravi štap na "bespućima zbiljnosti"?

Vjerujem li još uvijek da se od tuge može umrijeti ili je to tek trenutak patetičnog heroizma, kojemu je srce podleglo i potom se kukavički povuklo u siguran zapećak?

Da mi se zaista otvore ona vrata na koja ne smijem zakucati, što bih rekla utvari koja iza njih stanuje? Bi li uopće bila ista poslije susreta s toliko strašne praznine?

Razmišljam. Što je u meni da mi ne da spavati, premda na sva pitanja posjedujem odgovore?