Zrinka Vidović | Oluje

Ljeto, u kojem je Luce imala nekih osam godina, donijelo je nezapamćenu oluju u naš grad.

U subotnje jutro krenule smo na mali trg u centru. Na njemu su bile tri sjajne stvari: Lucina omiljena prodavaonica slatkiša, kafić s dobrom kavom za mene i duboki hlad u kojem se Sjenka mogla potpuno izgubiti — što je, naravno, njoj bilo jako zabavno.
Nadala se da ćemo se zapitati: pa gdje je Sjenka?
Ali je zaboravila da će Luce biti zabavljena čokoladnim jajem s igračkom Spužva Boba. E, s tim se niti Sjenka nije mogla mjeriti.
Sjedile smo za stolom, a Sjenka je nestrpljivo sjedila u dubokom hladu, stišćući rukice od uzbuđenja, čekajući trenutak kad ćemo je početi tražiti.
Najednom, niotkud, nadvilo se nad nama najcrnije ljetno nebo.

Prolomilo se valjda dvadeset gromova i srušio se na nas strašan pljusak.

Zgrabila sam Lucu za ruku.
Luce je za ruku zgrabila Sjenku, koja je već bila potpuno prozirna od kiše, i krenule smo trčati.
Kroz rijeke koje su se slijevale niz ulice, uzvodno, prema kući.
„Mama, ako mi Spužva Bob ispadne, neće mu ništa biti, jel’ tako? On je spužva. Živi pod morem?“
Ljudi su se bezglavo sklanjali gdje su stigli, a mi nismo stigle daleko.

Sklonile smo se ispod jednog volta, s još desetak njih.

Lucu i Sjenku sklonila sam iza sebe.
Bile su potpuno mokre.
Naša kuća bila je tako blizu, a tako nedostižna, dok je grad postajao slap koji teče prema moru.
„Luce, plašiš li se? Je li ti hladno?“
„Ne, mama. Ovo je zabavno!“
Ubrzo nam sklonište više ne pomaže. Kiša sada pada ukoso i moramo pokušati dalje.
Uzimam Lucu u ruke.

Sjenka me drži oko vrata i vijori iza nas.

Gazim s njima kroz duboku, mutnu vodu i držim je visoko iznad.
Čvrsto me grli, smije se i viče:
„Mama, trči, mama!“
Ni ne znam kako smo došle do ulaza u zgradu.
Sjenka je odmjerila dvorište s mojih ramena i viknula:
„Meni treba luftić ako ću ovdje spavati!“
Stižemo kući.
Napokon otvaramo vrata — a doma su svi prozori ostali otvoreni.

Mokre zavjese cijede se niz zidove. Hladno je.

Ali doma smo.
Svlačimo mokru odjeću, zatvaramo prozore, zamatamo se u ručnike. Sušimo kosu.
Sjenka leluja na toplom zraku i glasno se smije.
(Spužvu Boba ne sušimo. On živi pod morem, znaš.)

Najednom, utihne sve.

Kroz mokru zavjesu sunce obasja nas tri.

.

Takvo neočekivano sunce nikad ne zaboraviš.
Razgrne ti oblake i čuješ opet smijeh kako putuje kroz vrijeme, kroz dane, kroz godine, dok te ne sustigne u nekoj novoj, baš strašnoj oluji. Kao ovoj mojoj.

Pamtim ga i sad — zlatni trag na Lucinoj kosi i njezin glas dok sa Sjenkom pleše u krug oko mene... na suncu…

Ilustracije su originalan rad akademskog slikara M.Čulića.