Stevo Leskarac | Čovjek koji sanja

 

Radi Šerbedžiji

U talogu igre, u pepelu drame,

Glumac traži tihe sate što se klate.

Hvataju se sjene poput guste skrame, 

Ali zrake svjetla posvuda ga prate. 

U srcu se miješa i zanos i sjeta,

Rastući do bola posred sreće časa.

Učas mutna suza u oku procvjeta

I gasne vedrina u radosti glasa.

Pripitomljen pokret narasta u gestu

Što u snazi kipti istine na dlanu.

Nagovještaj kretnje ustavljen na mjestu

Kao da je duši dirnula u ranu.

Bacao je vapaj vihoru pred skute  

Da ustavi neman što proždire ljude,

Ujelo ga mnoštvo, poput zmije ljute,

Sitne, grešne duše, ponajlakše sude.

No, on u nutrini saveznika stvori,

Vinuo se svijetu tragom svoga puta.

Sad njegova zvijezda jošte većma gori,

Osnažena duhom, zvjezdarnikom pluta.

Pomiren sa sobom i sa svojom čašću,

Iz dubina tuge dragulje izranja...

Uloge će mnoge igrati sa strašću,

Jer čovjek je, koji umije da sanja...

________________________________

Biserje samoće, Beletra, 2024.